31.3.11

Filozofija realnog
















Lepo je to ponekad; pljuga, cuga i filozofija.

Ko sam ja?
- Ti si smarač.

Kuda idem?
- Kuda si poš'o.

Šta je to ljubav?
- Kad ti se jebe samo s jednom osobom.

Da li postoji Bog?
- Naravno, to je onaj koji žene redovno dovodi do orgazma.

Da li je čovek zao ili je dobar?
- Koji čovek?

Šta je znanje?
- Ime jedne knjižare u Beogradu.

Šta je lepo?
- Opisni pridev.

Šta je to duša?
- Drugo ime za budalu.

Šta je smisao života?
- Da se ubiješ.

Da li ima života posle smrti?
- Ima. Kad umreš, drugi nastave da žive i posle tebe.

Šta je istina?
- Istina je da mi je pun džak filozofije.

Napomena: U tekstu je korišćen isključivo materijal iz autorkine glave.

28.3.11

Priča o jednoj ptici ili kako sam skoro skrenula s uma

Malo su me opet kritikovali da stalno pišem o ljubavi, dejtovima, flertovanju i tako tim muško-ženskim odnosima i igricama, pa sam čak čula komentar: "Stalno pišeš o tome, a nit' ima ljubavi, a seksa tek što nema!"

Evo, odlučila sam da ne frustriram više vas, a ni sebe, a pravo da vam kažem i smučilo mi se. Zato sam odlučila da vas danas smorim sa jednom potpuno neinteresantnom temom koja može da animira samo posmatrače ptica. A, svi znamo šta su posmatrači ptica kadri da urade zarad nešto malo akcije u ptičećem svetu. Da se ne pomeraju u mestu nekoliko sati.

Kako Vikipedija kaže, posmatranje ptica je praktični deo ornitologije, tj. nauke o pticama. Eto, da sam juče umrla, ne bih znala to. Ptice se posmatraju dvogledom ili nekakvom kamerom. Tačnije, vi ste voajeri ptica i razvrstavate ih po vrsti, polu i starosti.

Zašto pišem sve ovo? Mislim, mislićete da sam skrenula s pameću, što, doduše, nije daleko od istine, ali pišem vam jer sam sebe u'vatila kako voajerišem ptice i to one u kavezu.

U mom gradu postoji taj neki kavez u gradskom parku sa nekim egzotičnim pticama, donešenim iz Indonezije, Afrike, i pitaj Boga odakle. I u tom kavezu postoji jedna ptica, tačnije rečeno, ptičak. Ne liči na papagaja, na mačku još manje, a na svinju tek što ne liči. I sad ide onaj deo o mojoj "skrenutosti".

Šetajući tako s drugaricom pored tog kaveza, odlučih da bacim pogled na taj rasadnik egzotičnih ptičuraka i ugledah njega, ptička plavo-crnog perja i žućkastog kljuna. Zavodnik pravi, alfa mužjak međ' svim tim malim, bezbojnim, ništavnim ptičicama. Kapiram da su mu to bile neke konkubine, jer sve su gledale u njega kao u Boga. Pa i ja.

Priđoh da vidim opis ptice i vidim da joj je ime Beo, poreklom iz Indonezije. Ne spada u papagaje, što već rekoh. Momentalno sam se popalila i počela da je dozivam: "Beo, beo, beo, beo, beo, beo!" Ne znam šta sam očekivala, valjda da mi se odazove. Ne, luda sam zaista. Došetao je polako do rešetke, pošto je Crnogorac pa ga mrzi da leti, i uperio pogled u mene.

Sad ona čuvena: "Gledam ja njega, gleda on mene". I mi se gledamo. Po sledu stvari sad bi trebala da nastupi neka akcija, međutim, nastupilo je "MJAU". Ne verujući svojim ušima, bez svedoka da može da potvrdi, ptica je stajala ispred mene i počela da mjauče. Još jednom: Ne verujući svojim ušima, bez svedoka da može da potvrdi, ptica je stajala ispred mene i počela da mjauče!

Dozvala sam drugaricu koja je fotografisala naokolo i rekla joj da sam čula pticu kako mjauče. Gledala me je nemo. "Je l' ti dobro?" pitala me je. "Dobro mi je", odgovorila sam i nastavila dalje da posmatram pticu koja mi se kezila, ali da mjauče pred njom više nije htela. Oh, Bože, sad sam u govnima, još ću ispasti luda.

Drugarica se opet udaljila, a ja sam stajala i dalje nemo, posmatrala pticu i čekala da mjaukne. Nije zamjaukala, zagroktala je. Ptica je zagroktala nekoliko puta kao svinja. Sad sam se već zaista zabrinula za svoje mentalno zdravlje. O, jebote, da li je moguće da imam šizofreniju? Smem li da kažem nekom da sam čula pticu kako mjauče i grokće? Sledih se.

Opet sam rekla to drugarici: "Jesi li čula? Beo je zagroktao." Pogledala me je sa čuđenjem i pitala da li sam jela halucinogene gljive. "Naravno da nisam. Zašto mi ne veruješ?"

Odlučih da se maknem od te gajbe s tom čudnom pticom i odem dalje. Tek sam odmakla nekoliko koraka, Beo je počeo da zviždi za mnom, u stilu: "Fiju, fiju". Nemam ja problem inače s tim. Da se nalazim u bilo kakvoj mačističkoj državi tipa Srbije, Italije, Španije, pa da čovek pomisli, 'ajd, zviždi. Ali, u Švabiji je verovatnoća da će pre ptica da zazviždi za vama, nego muškarac.

Desila se i ta verovatnoća. Ptica je zazviždala za mnom i ja sam se okrenula. Pogledala sam je, pogledala ona mene i nekako sam shvatila da me zajebava.

Jebote, kakva inteligentna ptica, em mjauče, em grokće, em zviždi za mnom, a sad me još i zajebava. Ispričah ljudima tu priču, sve i pod cenu da me proglase za šizofreničarkom, svi su me gledali ko da sam pala s neke udaljene Galaksije X, obišla dva tri kruga oko atmosfere i aterirala na Zemlju.

" Da, da, kako da ne. " govorili su. "Ljudi, živi bili pa videli. Posmatrajte malo pticu, budite strpljivi" govorila sam ja.

Odlazila sam često na to mesto. Šećkala, dovodila prijatelje, nosila kameru, dozivala Bea, ali on više nije hteo ni da bekne. Osećala sam se poput onog jadnog prosjaka iz crtanog filma, kad nađe žapca koji peva, a on neće ni da bekne kad treba da nastupi u cirkusu.

Eto, cirkus, Beo je zajeban lik, totalno.

25.3.11

Doktore, plašim se ljubavi!

















- Dobro jutro, doktore!
- Dobro jutro, gospođice!
- Moram da vam se izjadam.
- Samo izvolite, zato sam tu.
- Sanjala sam onog idiota.
- Onog vašeg?
- Da, koga drugog?
- Opišite mi kako ste ga sanjali.
- Vidite, hteo je da me ima. Toliko je hteo da me ima, i toliko mi se gadio. Videla sam mu želju u očima pomešanu sa životinjskim, krvničkim nagonom. Bilo je užasno.
- Plašite se?
- Ne, više se gadim. Strah je nešto drugo. Gađenje je neizdrživo. Sve vreme me je teralo na povraćanje.
- Šta vam je bilo toliko odurno?
- Ma, sama pomisao na njega, na njegovo gutanje očima i nagone koji kuljaju u njemu. Došlo mi je da se izbrišem sa planete, da pobegnem negde daleko, da se ispovraćam ljudski.
- Mrzite ga?
- Da, svim srcem. Mislim da mi je srce otrovano mržnjom i da tu nema mesta za ljubav. Jednostavno, kontaminirano je.
- Ne možete to nekako racionalno da kontrolišete?
- Pokušavam, doktore! Ali, onda isplivaju podsvesno u snu te gadosti s njim. Pokušavam i da ga ne mrzim. Mrzim ga, dođavola! Ne razumem ni sama sebe zašto toliko.
- Znači, ovako u realnom svetu nemate osećanja gadosti prema njemu? Samo kad ga sanjate?
- U realnom svetu retko mislim na njega, ali onda me spopadne san i u san mi došeta on, sa krvlju u očima, i odvratnom pohotom u međunožju od koje mi se povraća.
- Razmislite dobro, šta je to od čega vam se najviše povraća?
- Od same pomisli na seks s njim, loše mi je.
- Zašto vam se toliko gadi?
- Gadi mi se, jer ne mogu da podnesem intimu s nekim koga mrzim.
- To je jasno. Ne morate ni da podnosite to. Shvatite da je to san.
- Ma, znam, san je to. San koji me progoni. Ubija. Teroriše.
- Da li postoje neki lepi momenti s tim čovekom kojih možete da se setite?
- U snu, to su samo gadosti. Ne sanjam lepo. Kad sanjam njega, uvek mi propadne dan. Ne plašim se, samo ga mrzim toliko da mi je muka. I onda me nešto guši kad se probudim.
- Guši vas?
- Da, guši me, kad sanjam teško. Neopisivo.
- Postoji li način da možete da oprostite tom čoveku iz snova?
- Ne znam. Teško da bih mogla.
- Pokušajte da smislite kako biste sebi najbolje mogli da pomognete.
- Kako? Da mi neko izbriše jedan deo mozga. I steriliše srce.
- Kako biste mogli da racionalizujete to vaše osećanje gađenja?
- Ne znam ni sama. Kad pokušam da potisnem, uvek izleti na površinu i stalno se ponavlja, kao talasi cunamija. Nezadrživo i neizdrživo. Onda mi dolaze do grla i guše me.
- Da li mislite, da ćete opet moći da poklonite nekom svoje srce?
- Ne znam. Ne zanima me. Zaista bih volela kad bih mogla. Teško mi je jako. Toliko da me sve boli. Zapravo, mislim, da su mi zidovi trenutno previsoki i predebeli za neku novu ljubav.
- To ne sme tako da ostane. Znate da to morate da menjate. I samo vi možete da nađete način kako.
- Ne uspeva mi. Mislim, možda to ne želim. Ljubav me ubija. Ljubav koju ne smem da dozvolim.
- Zašto ne smete da dozvolite?
- Jer me povređuje. Ili bar mislim da me povređuje. Ništa ne znam. Previše se kontrolišem što se tiče tih stvari.
- Mislite na intimne stvari?
- Mislim upravo na njih. Ne mislim na strast i seks.
- Jasno. Da li ste razmišljali kako da malo popustite? Malo da skinete taj gard?
- Jesam, hiljadu puta. Ali, uvek su pogrešni ljudi oko mene.
- Kako pogrešni?
- Pogrešni, zauzeti, zaleđeni, razočarani, teški, komplikovani.
- Šta vas privlači kod takvih ljudi?
- To što znam da me oni ne mogu povrediti svojom ljubavlju.
- Ljubavlju?
- Dobro, tačnije, onim što nije ljubav.
- Vama ne smeta to?
- Smeta mi, ali ne mogu protiv toga, treba mi taj jedan zaleđeni deo u koji ne smem da prodrem.
- Pojasnite malo taj zaleđeni deo.
- Pa, jednostavno, taj deo koji nema osećanja. Koncentrišem se na njega.
- Taj deo ne može da vas povredi?
- Ne.
- A onaj drugi deo?
- On može.
- Kako?
- Tako što se uvuče u mene i proždire me.
- Ljubav vas proždire?
- Ako hoćete da pričamo u tim terminima, da.
- Ne možete da podnesete?
- Nije da ne mogu. Ali mi treba taj drugi deo koji se distancira.
- Čega se plašite?
- Plašim se da će da me izbriše da ne postojim.
- Kao u snu?
- Da, kao u snu.
- Ako se predate?
- Da.
- Hm...gospođice, vi se plašite bliskosti.
- Može biti. Malo više.
- Šta ćemo da uradimo po tom pitanju?
- Ne znam, nisam pametna. Ostaću po strani.
- Mislite da ostanete ceo život tako po strani?
- Ako je potrebno, da.
- Ali, nije potrebno, znate to?
- Ne znam. Otupela sam. Uh, šta da vam kažem. Kupiću mačku pa ću da vežbam na njoj.
- Pobogu, treba vam povratna reakcija i razgovor. Mačka vam tu ne može pomoći.
- Znam, samo se šalim.
- Ali, da, treba da vežbate bliskost.
- Ponekad mislim da je imam previše, ali onda vidim da to nikad nije to.
- Samo treba da popustite malo. Pustite njega da vas vodi.
- Kuda da me vodi?
- Da vas povede.
- Mislite na ples?
- Mislim na ples, ako tako hoćete.
- U, redu.
- Dakle, dogovorili smo se?
- Izgleda.
- Poslušaćete me?
- Pokušaću. Nema mi druge.
- U, redu. Onda krenite na kurs plesa i dozvolite njemu da vodi...

20.3.11

Kako da vas zaintrigira neko na koga se NE ložite?

Danas ću pisati o igricama: Monopol, Čoveče ne ljuti se, Mice, Mačke i miša,... Ma, šalim se.

Igrice u ljubavi. Kako da vas zaintrigira neko na koga se NE ložite? Detinjarije, znam. Pitam se, da li ikad u potpunosti prevaziđemo te igrarije?

Dakle, upoznali ste osobu koja vam se, onako, na prvi pogled dopala. Malo ste flertovali, malo se zezali i ona se primila. Razmenili ste kontakt detalje i osoba vas kontaktira. Imponuje vam to. Šta sad, pa i vi ste od krvi i mesa. Svaka pažnja godi.

Odlučili ste prihvatiti poziv na igricu, odnosno, piće. Čista zajebancija, radoznalost, bez ikakvih primesa nekih ideala i šta ja znam, ljubavnih osećanja ili osećanja privlačnosti. Idete, pa, piće će već biti ok, i to bi bilo to.

Pijete pićence, ćaskate i jasno vam je da se osoba zaintrigirala za vas. Ali, avaj! Niste vi za nju. Šta sad da radite? U sosu ste. Imate više načina da odreagujete:

1. Žurite. Hitno je. Zahvaljujete se na piću i brišete s lica zemlje. Po kratkom postupku, prekinuli ste seansu produbljivanja prijateljskog odnosa.

2. Cedite neke priče i smarate se. Fini ste.

3. Prihvatate poziv na drugi susret. Ovo se, naravno, dešava u ekstremnim situacijama. Jer, priznaćete, ako se već kod prvog susreta ne osećate nešto lagodno, i osoba vas fizički ne naloži, teško da će da bude još nekih budućih susreta. Ono, reda radi.

Sve u svemu. To je to. Osoba ne prestaje da vam šalje poruke i mejlove. Ona je samo zainteresovana, a vi mislite da vas uhodi. Osećate se ko kreten sa stalnim osećanjem krivice. Zašto vi? Zašto ne prestane?

Polagano počinje sve to da vam ide na onaj dole nerv. Nervira vas osećanje fine obaveze odjebavanja. Ne želite da ispadnete đubre, a kako ne ispasti đubre i odjebati nekog na finjaka? Sve ste, do mojega, fini, a što god ste vi više fini i odugovlačite, to dajete osobi neku lažnu nadu, da tu nečeg ima. Zaista. Jedino rešenje bi bilo ignorisanje. Neka teška depresija vas je u'vatila. Nije vam ni do čega, a kamoli do ljudi. A, jeste, i ona neka druga osoba je sada nekako privlačnija i čini vam se manje napadna.

Šta reći na sve to? Da, da, osećate se još uvek kao komad đubreta. S druge strane, to nije bilo jednostavno nešto pravo za vas. Ova druga osoba, uopšte se ne čini loša, štaviše, ima šanse da pređe među prve na skali. Skali, da, dobro ste pročitali.

Skala je vertikalna linija na kojoj se rangira nešto ili neko. Osoba koja je bila broj 1 na skali sad se spustila za rang niže. Nešto nije ispunila kako treba i osoba broj 2 ju je pretekla. Sada se koncentrišete na osobu broj 2, koja je zauzela prvu poziciju. Sa čim to ima veze?

Sa ispunjavanjem vaših očekivanja. Ne sa vašom babom. Šta je očekivanje u ovom ilustrovanom slučaju?

Pa, vi biste hteli, jednostavno, nekog, koga ćete vi da zavodite, dugo i polako. I taj neko vas. Da se međusobno zajebavate i ispreskakujete. Jer, šta će vam neko, ko nije izdržljiv? Šta će vam neko ko vam odmah u startu dokaže da može da vas trpi i da vam pokloni srce na dlanu? Ta, vi ste jedinstveni i taj neko mora da vas zaintrigira. Mnogo je riba u moru, ali samo je jedna spremna da se zeza s vama ceo život.

Očekivanja, je l'? Očekujete osobu koja ima svoj život, nema mnogo vremena da izigrava štipaljku, osobu koja zna šta hoće i kako to da dobije. Očekujete veštinu, strategiju, samostalnost, osobu škrtu s komplimentima, osobu koju morate da kljucate da biste imali osećaj kako se mučite i trudite oko tog tvrdog kokosovog oraha. Ili joj skidate kožu kao kad gulite crni lukac.

Čemu sad ova filozofija? Zašto ne dozvoljavate da se neko očito zainteresuje za vas, bez svih tih silnih igrarija? Jer nije uzbudljivo. Jer se plašite da će da vas proguta svojim namerama. Jer niste spremni da uzmete to što vidite. Mnogo je interesantniji poklončić koji treba da se otpakuje od neke tamo flaše vina koju dobijete za rođendan. Iskreno, priznajte sebi.

I zašto je potreban sav taj warm up? Pa, bez njega nema dobrog treninga. A bez dobrog treninga - nema dobrih rezultata. I to bi bilo to.

18.3.11

Deset u pola s lukom, susret, provodadžisanje i šljiv-o-čok

Daklem. Nije me bilo. Znam da sam vam nedostajala, ali i vi ste meni, pa smo 1:1. Navikli ste da se tu piskara svaki drugi, treći dan. No, razočaraću vas, nisam tako cool. Uvek mogu da bačim post.

Pravo da vam kažem, nije mi se bacao ovih dana. Bila sam u Srbijici nakon dve godine. I brat ima tamo neki MAC bedni, Apple-ov. (Ovo ja sviram kurcu malo, nemoj da mi se ljutiš, bjaco). Pros'o čovek Staropramen po tastaturi, pa se malo tipke zalepile za ležište. Kad udaraš spejs, ko da čekićaš šnicle. Pa, nema miša. Ne mogu s tačpedom, ono, jes' koristila sam i ja tačped nekoliko godina, dok nisam skontala da treba da kupim reponjicu. I da ne davim više. Znak majmunološki nisam našla na srpskoj tastaturi, slova čupave latinice bez kojih ne mogu da se usudim ni da komentarišem i tako redom: upitnik, uzvičnik, apostrof... Jest', sela sam u mercedesa, ali ipak mi se više sviđa dobri stari golf. Moj je. I tera na dizel. Odnosno, Windows.

Prvi dan odmah, zamolila sam brata da me vodi na ćevape. Kaže on meni: "E, jebali vas više ti ćevapi! Ko god dođe, svi hoće roštilj, niko neće pizzu ili nešto novo da proba." Ja mu kažem da ćuti malo, jer pravog roštilja nisam okusila godinama, i sedosmo u jedan restoran na Novom Beogradu. "Je l' ti se jede roštilj? E, sad ćeš da dobiješ roštilj!".

Stigla je i naša porudžbina. Slagaću, ali mislim da su bili terabajti mesišta, kobaje, vešalice, pečenice, ćevapi, ražnjići, i sve je to bilo upakovano u jednu prekookenasku lađu, mislim da je bio Titanik u pitanju. A putnici su bili krompirići. Jebiga, meni je bio samo CARGO interesantan. Uz to pečene papričice, šopsku salatu, luka, belog luka. Da, jesam, došla sam u Srbiju da žderem. I da se lepo nažderem. Svaki dan prave ukusne hrane.

Pored žbokanja i mlaćenja pelinkovca, upoznala sam i jednog šarmantnog blogera i jednu otkačenu šarmantnu blogerku. Prepoznaće se njih dvoje. Taj dan proveli smo na Kalemegdanu, uz šetnju, kaficu i naposletku, naravno, nešto što je trebalo da bude burek zbog kojeg smo obišli pola starog grada, dobro, tu negde oko konja, odnosno kneza. Ma, ljudi se povampirili, sve nešto pizze, ovo-ono. Za dobru pljesku ti treba da obiđeš kilometar-dva oko Zelenjaka. Hm, opet hrana.

Elem, virtualnosti su prešle u nešto realno. I, gle, vraga u slamenom šeširu, nema razlike. Jedino su priče malo drugačije. Ograničenije. Pričalo se o postovima i o drugim blogerima. Eh, da je bilo više vremena, gde bi nam kraj bio.

Pa, komšika 'tede da me uda. Bože, pomozi i sakloni. Evo tebi lepo moja mail adresa, pa on ako bude hteo da se javi - javiće se. Ne javljam se ja nikome. Uobražena sam i prepotentna. I nije to sad nešto da se žensko javlja na provodadžisanje. Prvodadžisanje? Ne kapiram ni tu reč. Od poznanstva može da boli i glava, ali komšiluk mora da se ispoštuje. Ako je ljubav prava, vraćam se ja u Delta City, no worries. A, tamo uvek ima dobrog roštilja.

Sigurno se pitate šta je šljiv-o-čok? Ako letite nekad JAT-ovima, to je poslastica koju vam posluže uz dva buđava sendviča, moram reći buđava, i nek se uvrede, baš me briga. Ali, ubedljivo najbuđavije kombinacije sastojaka u njima. Znači, paprika, sir, salata i list salame. I to jesti na visini od 11000 m? Ej, ali to nije šljiv-o-čok. Šljiv-o-čok je orah u šljivi, a oko šljive čokolada, a u šljivi koštica. ŠLJIVE, prave pravcate, srpske. Engleski prevod ovog čuda jeste plum-w-choc. Ni to mi se nije dopalo. Eto, nemaju sreće sa mnom.

Uzeh to paketče u tašnicu da darujem svog novostečenog prijatelja koji mi je hrabro držao ruku pri poletanju iz Švice za Bg. A, onda me još dočekao i u Švici na aerodromu. Hoće čovek da se druži. Nemam ništa protiv. "Vidi, druže, imam nešto za tebe!" "Eh, ko da ne znam šta je!" "Hehehe, pa znam da si ti jedan od retkih koji vole ovo sranje." Na šta će on: "Da ti odam jednu tajnu? Ne volim ga ni ja. Ali, uzeću jer je od tebe."

Nasmeših se. Popismo pićence i otpalih na voz.

Pored toga što sam se navukla na roštilj, Velikog Brata, malog brata, videla nekoliko starih prijatelja, sklopila nekoliko novih poznanstava, lepo je bilo vratiti se kući. Pa gde god ona bila.

6.3.11

MaČkare

Eto! Išla sam danas da gledam paradu maškara na minus temperaturi, da se razumemo. I, pazi ti skotčića, naplaćivali su ulaz u grad 3 evra. Htela sam da im se nanana keve, ali me drugarica sprečila u toj zamisli. Kaže: "Smiri se, opusti se, briga te."

Ne bi to sad bio neki big deal, da ne plaćaš porez gradu. Da, i onda kad su takve manifestacije, lepo te vaćare još za džep. Još gore je što je to prvi put da naplaćuju ulaz u grad. Dobro da nam još nisu tražili ausvajs. Taman sam počela opet da idealizujem zapad i Evropu, a onda sam se osetila ko u posleratnoj Nemačkoj. 'Bemu..

Iz principa nisam htela da učestvujem u finansiranju cirkusa, jer kapiram da bih se razbesnela, i onoj maškari što bi mi prodala kartu, zavrnula onaj nos klovnovski.

No, nakon što smo lepo popili kaficu i krenuli kući, naletesmo na "rupu" u "logoru" provukosmo se, te sam napravila par lepih slikica. Dobila sam konfete po glavi, jedan maČkaran mi je nacrtao srce na levom obrazu, jedan đavo me uplašio, a i prijatelj MEĐED me je prepoznao u gomili, pa smo se izljubili.

Daklem, osim što sam se smrznula ko "nema poređenja" uživala sam u manifestaciji. Uživajte i vi u slidžonima...

Zaboravih da kažem da su maškare zadužene za to da proteraju ove martovske "pingvine" i zle duhove koji štete setvama, žetvama, itd..

Slika dole: Ovaj čikac se raspričao sa mnom, a baš sam se nadala da će da me uplaši, kad ono neki pitom :D




















Slika dole: Evo ih superheroji, neki levi, doduše. Behu voljni da mi poziraju :)















Slika dole: Ovaj veštac mi je najuspešnija fotka, iako imam skrnavi fotoaparat. Puštali su neki dim, svi beže, jungle fotografiše...Nagutala se ko majka :D















Slika dole: Sotona lično. Jeste, uspeo je da me uplaši! :)















OndaK, nadajmo se da će brzo proleće...

5.3.11

Omaklo se

Popunili ste prijavu za zaključenje braka i iznavađivali se svih izvoda koji postoje, čekajući i teleći se u redu ispred opštinskih šaltera, iza kojih obitava posebna zaštićena vrsta zvana "Šalteruša" i taman mislite da ste sve sredili, brkata ženturača sa pornićarima lakiranim u crveno, dere se za Vama i kaže: "Gospodine, fali ti još nešto".

"Šta sad fali jebem li ti sunac?" Reći ćete. "Pa, fali ti ovde pečat" Odgovara vrsta. "Kakav pečat, malopre sam izvadio te izvode?" "Alo, bre, nemoj da povisuješ glas na mene, dođi kad budeš imao sve potrebno."

Nadrkana stavlja natpis PAUZA i spušta roletnu. Otvara konzervu sardine i kaže Zdenki: "Ajde, dušo, skuvaj mi kafu i da mi gledaš u šolju, dete! Nek se jebu ovi napolju, gledaćemo parove." Malo zatim vadi uplatnice iz fioke i priprema teren za prevrtanje šolje.

Vi jebete kevu kevinu državnoj administraciji, iznervirani ste, a još morate i da se venčate, jer vam je riba u trećem mesecu trudnoće. Da ste znali, ne bi jebali bez zaštite. Šta je tu je. Morate da se suočite sa situacijom, uvek postoji razvod.

Ugovorili ste s matičarem. Subota, 5. maja 20xx. Rekli ste rodbini i prijateljima da nije hića, nije mlada trudna (sva sreća ne vidi se stomak), a posle ionako niko ne dolazi na ideju da vas pita: "A, omaklo se?"

Došao je i taj dan. Prilikom brijanja posekli ste se i ne umete da vežete jebenu kravatu. Da, da učili ste, ali mora staramajka da vam vezuje.

Pojavljujete se u sali za venčanja. Vi, kum, vaša familija, prijatelji i čekate da dođe ona. Nadate se da neće doći. Ne, ipak se nadate da će doći. Pukla bi bruka. Ma, jebeš bruku, treba da se venčate, eeeej.

Dolazi ona u pratnji kumice. Zagledate u kumu i kapirate da nikad nije bolje izgledala. Preklinjete sudbonosni dan i u sebi mislite: "Što u moru s toliko riba baš ja da najebem? " U glavi vam je scena iz "Mi nismo anđeli" kad Nikola kaže: "Još samo nekoliko hiljada njih i smiriću se, majke mi" Smirili ste se, odnosno smirila vas je - ona.

Smirili se i gosti. Ceremonija počinje. Matičar čita tekst Duška Radovića:

POŠTO ste se lepo, dobrovoljno i jednoglasno dogovorili da živite u bračnoj  zajednici, jer ste svesno i odgovorno zaključili da će vam tako biti i lepše i bolje...

Govorite u sebi: "Ha, dobrovoljno, moj kurac! Mogla je da koristi pilule. A i ja bolje da ćutim. Skotčina!"

Čile je iščitavao bukvicu i smorio. Pogled vam skreće ka kuminim BATACIMA, okrećete se i vidite da vas ujak prekorno gleda. Aj' što vas, nego što i nju. Kum zna sve i on je duboko zagledan u crvotočinu matičarevog stola i kapira da ćete da se pretvorite u papuču i on više s vama neće ići u ribolov po splavovima.

Tačka 4. ZAKON kaže da su muž i žena u bračnoj zajednici ravnopravni. A to može i lepše da se kaže: Povećajte svoje obaveze da ne biste ugrožavali prava drugih.

S negodovanjem konstatujete da ćete morati da rintate ko konjina, ne bi li mogli da kupujete pelene za vašu bebu, za koju se nadate da će biti sin, dok vam draga, nakon što se vratite umorni i gladni s posla, bude govorila: "Podgrej, imaš u rerni!"

Krče vam creva i molite Boga da se matori žvalavi stvor približi poslednjoj tački ceremonije. "Ajde, bre, svršavaj, keve ti!" derete se u sebi.

Matičar je, polako ali sigurno, došao i do ključnih pitanja u celom tom cirkusu. Sav zvaničan i u pičkumaterinu sadistički nastrojen, izgovara ona čuvena pitanja:

"Da li vi, Nemanja Pavloviću, uzimate za ženu, ovde prisutnu Vukicu Petrović?"

Kapirate kako da što bezbolnije i što brže odgovorite jer vam se baš hitno ide u WC i blagorečeno, kenja više od svega. Odgovarate: "Mhm"

Čile vas nije dobro razumeo te vas moli da mu ponovite odgovor.

"Da!" odgovarate i mislite u sebi kako bi bilo ful da se Vukica predomisli i da vam time omogući vikend lešenja sa drugarima i pravljenja bezbroj kres-kombinacija, jer iako još niste zvanično u braku, već vam nedostaje seks.

"Da li vi, Vukice Petrović, uzimate za muža, ovde prisutnog Nemanju Pavlovića?"

"DA!" . Vukicin glas je, na vašu nesreću, bio toliko prodoran da je istog momenta umnožen još nekoliko puta po celoj prostoriji u vidu EHO efekta.
Pehčina.

Razmenili ste prstenje i poljubili ste se. Jednom rečju - sad ste šaran u sosu od piva i spremni ste za konzumiranje. Čestitali su vam svi pa i kuma koja je iz svoje crne satenske tašnice izvadila fotoaparat i rekla: "Ajmo, jednu za fejs!"

4.3.11

Sletanje




















Ja hoću...
da danas bude lepše nego juče.
I sutra lepše nego danas.
Veliku ljubav koja će doći.
Harmoniju.
Sreću.
Sigurnost.
Apsolutno zdravlje.
Dom.
Mekani jastuk i ležaj.
Sladoled od lešnika.
Šlag.
Jagode.
Sve.

Dok ne shvatim...
da život nema vremena,
i da me moji letovi umaraju,
jer su intenzivni i kratki.
Poput sportiste koji se priprema za sprint,
a onda istroši svu svoju energiju,
i da sebe do maksimuma,
da bi uživao u svom brzo postignutom cilju.

Prokletstvo...
telesni opijati su opasni,
adrenalin, dopamin, endorfin,
uzbuđenje, sreća, radost.
Doze, dovoljne da nekog vežu za krevet,
a nekog vinu u oblake poput balona.
A nekog i jedno i drugo.

Dođavola...
male stvari,
male, obične, skromne.
Njih je više.

Usuditi se...
uživati u njima.
Smanjiti plamen balona.
Usporiti.
Ograničiti.
Dozirati.

Izdržati...
poput maratonca,
ravnomerno štedeći energiju.
Suočiti se sa sletanjem.
Bezbedno prizemljiti...

2.3.11

Randomarija u formi dnevnika

Nemam naviku da pišem dnevnik. Bilo je tu nekih pokušaja koji su se, uglavnom, neslavno završavali. Jednostavno, nisam tip za to. Tačka. Ovaj post ću pokušati da napišem u toj formi.

Danas je bio jedan sasvim običan dan. Ustala sam negde oko desetke, skuvala kafu i upalila laptop da vidim šta su dokoni ljudi istviterali i izblogerisali. Namerno kažem - dokoni, jer sam i sama takva, kad razmišljam o velikim projektima i imam velika očekivanja.

Pogledala sam vremensku prognozu na yahoo.com i utvrdila da napolju duva polarni vetar, te da je to, između ostalog, bio razlog da sinoć zaspim u vunenom džemperu i roza čarapicama koje sam dobila na poklon od cimera. Organski ne podnosim roza boju. Zapravo, on je te čarapice dobio za rođendan, ali mu je bilo bedara da ih nosi, pa ih poklonio meni.

Dakle, skuvala sam kafu, pročabrljala internetom, i utom je zazvonio telefon. I baš sam bila spremna da jebem nanu naninu osobi koja me ometa u svetom ritualu pijenja kafe i čituckanja najnovijih blogopalamuđenja, kad javi se moja dobra drugarica da mi kaže kako je sa sinom u gradu, i da se nađemo. Ja reko', pa ajde, ali za jedno sat i po, dok se iskobeljam, nakanim i obučem.

Taman je prošlo nekih sat. Ubundala sam se i krenula u grad. Usput sam otišla do banke da napravim nalog za online banking i dobila neku čudnu spravicu u koju se ugura plastikara te se prisloni uz ekran kompa, i počne da generiše šifre. Ludilo. Pitala sam se kakva je to tehnika i kako to funkcioniše. Nemam pojma, nisam još probala. Ali, bejah iznenađena, što je veoma pozitivna stvar.

Posle toga sam otišla u parfimeriju i razgledala štandove sa make up-om. Odlučih da kupim crnu maskaru i lak za nokte boje trule višnje. Mmm, trula višnja, nice.

Sa drugaricom sam se našla u dogovoreno vreme. Sin joj je predivan. Dete koje se samo smeje, verovatno, odraz harmonične atmosfere u njenom braku. Ali, ne mora da znači, ume da to dete bude i mali đavolak, ta nisam ni ja 24 sata dnevno s njim.

Zaputile smo se u jedan italijanski restoran. Detence je samo htelo da se veša meni za kosu ko mali Tarzan. I moram da priznam da je jako miran kod mene. Hihi. I dobro mi stoji. Ali, nemam još neke materinske inSEKTE, više onako inSEKTE starije sestre.

Poručismo picu, koja je bila fantastična. Mali je jeo neke detinje kašice od kruške i jabuke i čeprkao svoje igračkice i non stop ih bacao oko sebe, šireći pozitivnost ko god da je pogledao u njega.

Pošto smo sedele do prozora, u jednom momentu je tu prolazio jedan stari drugar s kojim često pušim nargilu, te se i on pridružio nama. Njih dvoje se znaju još od ranije, a nisu se videli dugo, te je slučajnost bila perfektna. On je prvi put video njeno detence i ustanovio da liči na oca. Ja sam mišljenja da liči na nju.

Uradili smo par fotošutinga, pojeli, popili, platili i izašli napolje. Drugar je već bio otišao. Nju sam otpratila do kola gurajući detinja kolica. Mali je već slatko spavao. Zapalili su kući, a ja ponovo u grad, da, tobože, kupim neke uske pantalonice koje sam videla u Zari zelene boje. Zapravo, dvoumila sam se da li će to biti crvene ili zelene. Ipak me je drugarica ubedila da je bolje da uzmem zelene. I ima pravo, mislim da u svom garderoberu imam možda dve stvari koje su crvene.

Na putu ka tržnom centru sretnem kolegu kojeg nisam videla, pa sigurno nekoliko meseci. I počesmo da pričamo na toj vetrometini i skapiramo da bi bilo bolje da popijemo kaficu negde na toplom, nego da se tu kamenimo od hladnoće. I učinismo to.

Sedeli smo, bez preterivanja, tri sata u jednom kafeu i razgovarali o svemu živom. Začudila sam se koliko neki ljudi kriju neke strane svoje ličnosti. U stvari, nije tu reč o skrivanju, već o tome koliko malo stvari nekad znamo o nekom, a mislimo da znamo. Uglavnom su tu stereotipi u pitanju. Ako je dečko fudbaler, svi će pomisliti kako je on površan lik koji samo trči za loptom i interesuje ga slava. Ali, to je samo varka tj. onaj površinski sloj iza kojeg se mogu kriti duboke strane nečije ličnosti.

Izvor tema, diskusija, dijalog i uopšte sva ta verbalna razmena je bila apsolutno ispunjavajuća. Jer, ruku na srce, malo je ljudi sa kojima možete da se tako "ubijete" od pričanja, a da ne osetite zamor, odnosno onu vrstu iscrpljenosti od koje vam se spava. Ako je (ne) zevanje pokazatelj stepena interesovanja prema nekome, da kažem da nisam nijedanput zevnula, baš naprotiv, sva sam se pretvorila u uvce. A razgovor je tekao ko iz česme.

Shvatila sam da je kasno i da nisam uspela da probam svoje zelene pantalonice, niti da odaberem parfem koji sam imala u planu. I zaista mi nije krivo. Jer, namere su jedno, a spontanost je ono što mene ispunjava. Sled neplaniranih i neočekivanih događaja poređanih po zvučnoj harmoničnoj liniji.

Mic po mic, stigli smo do kraja dana. A dan je bio sasvim običan i u toj svojoj običnosti, jednostavno - fantastičan.

LinkWithin

Related Posts Plugin for Blogger