19.12.11

Mediji, sisu dajte!

Znam da nisam ni prva ni poslednja koja piše o (internet) medijima, ali isto tako nisam ni jedina sa čirom u grlu kad god vidim neke naslove sadržine: "Pevačica Sluzana spotakla se o sopstvene tange", "Žena imala snošaj sa kiklopom", "Ugrizla pitona za desnu obrvu", "Skuvao mačku u mikrotalasnoj"...I moliću lepo, ko to čita? Pa, narod! Zašto čita? Jer je 90+ odsto sadržaja upravo to.

I, da, besna sam. Ljudi dolaze na portale i počnu da klikću na, primera radi, gore pomenute članke, jer su primamljivi. Ako imate sreće, naletećete na članak bez znaka uzvičnika i napisan bez pravopisnih grešaka. Fotografije, način pisanja, sve to pravi od čitaoca debila. Namerno kažem ovo, ali većina će pre da klikne na sisu, nego na sliku koja verno opisuje postojeće stanje.

Zašto sve što se pojavi na vajnoj internet pijaci, mora da ide u rafove i da se proda? Pa, razmislimo malo, kakva je to roba. Dilovana. Nekvalitetna. Čemu ona služi? Da donese profit. I opet taj profit koji od ljudi pravi idiote bez mozga.

Svaki dan se pojavi neki "fenomen", neko urliče da dobije pažnju, ljudi se podsmevaju i traže materijal za zabavu. I onda se uredno to šeruje po svim mogućim portalima i nazovi portalima. Zbog čega šeruješ glupost? Zbog čega popularizuješ idiotluk?

Ok, neko će reći: "Pa narod je budala, klikće na gluposti i to nama donosi profit. Ne bismo mi ni pisali o tome da narod to ne čita." Ma, apsolutno ste u pravu. Slažem se s vama. Samo promakla vam je jedna stvar: Zašto popularizujete glupost zbog dobiti? I da li bi čitalac kliknuo na to, da se to ne nalazi na naslovnoj strani upakovano u sise i dupe? Da li treba da ga zabrinjava privatni život Justina Bibera i da li njegova devojka pravi kolače ili mu radije puni patku?

KOGA TO INTERESUJE? I ZAŠTO PIŠETE O TOME?

Nije prosečni čitalac moron. On je kondicioniran nekvalitetnim izborom vrištećeg "čitaj me" materijala, koji je tu samo da donese čitanost, povlaka - profit, i ništa drugo.


2.11.11

Hoću i ja tviter kolačić!

Ako ste gledali "Forest Gump-a", setićete se, sigurno, one, milion puta ponavljane izreke: "Život je kao kutija pralina, nikad ne znaš koju ćeš izvući." Međutim, desi se nekad da vam život, kao dobri stari deka, ponudi kolačić, i to virtualni.

Naime, na tviteru sam upoznala Natašu moju dragu koleginicu blogerku koja živi i radi u Kuvajtu. Harizmatična devojka sa Palića je apsolutno potukla sve rekorde u kuhinji. U šali znam da kažem: Natašu za Nobela u pravljenju kolača, ali uverena sam da i ostala jela pravi fantastično.

Kako to biva, razmenile smo skajp i krenule u komunikaciju, gde nam se konferencijski pridružio i @capndokonpop, takođe, kolega bloger. Nataša je pravila kolačiće, a nama dvoma je sinula ideja: Hej, ajd' napravi i nama po jedan sa tviter nadimkom!

I ona, naravno, jer je divna osoba puna ljubavi, a mi navrli k'o mutavi, učini nam to. Tako smo dobili prva dva kolačića sa tviter nadimkom. I ne bi mi, bili mi, da nismo odmah promenili avatare i hvalili se predivnim malim remek-delima. Ostatak tvitera je, normalno, želeo svoj deo.

Naša Nata je vredno pekla i ispisivala nadimke na kolačiće. Ubrzo je skoro ceo tajmlajn bio obogaćen šarenim keksićima koji su nicali kao gljive posle kiše. Svako se hvalio svojim virtuelnim parčetom testa.

Divno je uživati u malim stvarima koje svakodnevno dobijamo, a nekad ih ni ne primećujemo. Osmeh nam od sinoć ne silazi s lica, pozitivnost je raspršena na sve strane, a to je bio, eto, samo mali znak pažnje, dovoljan da nam ispuni srca radošću.

Hvala ti, Nataša, što si nam ulepšala dan! #ljubav
Tvoji kolačići :*

19.10.11

Ljudi smo, nismo životinje! Tačno je, nismo.

Ne znam kako da počnem ovaj tekst. Znam samo da imam neku emociju.

Čitam tako po netu vesti. Tužne, vesele, stravične, neverovatne. I naletim na naslov: "Nečuveno: Ljudi zaobilaze pregaženu devojčicu (video)" i osetim da moram nekako da reagujem.
Gledam video i ne verujem, jebeno, ne verujem! Steže mi se knedla, govorim sebi: "Ma, neko se grubo našalio, ne može da bude istina."

Tražim dalje, idem na YouTube, gledam, čitam komentare, nadam se da neko napiše: "Video nije istina, to je nameštaljka." Nema. Obišla sam nekoliko portala, išla sam na Google News. Dakle, istina je. Neljudi smo.

Tamo negde, u nekoj Kini, mala devojčica od dve godine, otrgla se roditeljima i podletela pod kombi. Vozač ju je pregazio, a zatim pobegao sa lica mesta, kako ne bi bio krivično gonjen. Ono što se zatim desilo, može da se poredi samo sa "neljudima", ne životinjama.

Ravno osamnaest kreatura je prošlo pored pregažene devojčice, od toga još jedan kombi koji ju dodatno prignječio i nastavio dalje. Nisu ni pomišljali da zastanu.

Da je jež, miš, mačka, pa da čovek pomisli, nesrećan slučaj. ALI, DETE OD DVE GODINE!!!!???? Leži u lokvi krvi, nepokretno, i niko ne prilazi ni da vidi šta se dogodilo, da li malecka diše, pa, ljudi?!! Gde ste, dođavola?

Devetnaesta osoba po redu, sklonila je dete u stranu i pozvala pomoć. Dete leži u komi, ima teške povrede glave i pitanje je da li će preživeti. Iako preživi, biće nepokretno i nesposobno za normalan život.

Razmišljam. Opet to prokleto potrošačko društvo, ljudi mašine. Somalija. Dokle? Dokle, više?

U tom zgražavanju, ugledam link ka tekstu: "Neverovatno: Pas spašava povređenog psa (video)". Pas rizikuje svoj život i spašava drugog psa koji je podleteo pod kola na autoputu. Odvlači ga jadničak do ivice kolovoza, trudeći se da ga ne povredi čeljustima. Pomoć nailazi i pas preživljava.

Paralele, proklete paralele. Povređena devojčica - povređeni pas. Čovek - životinja. Plačem. Raspadam se. Shvatam kako su ljudi evoluirali. U šta god. Nije ni važno...

(Izvor: trojka.rs)

1.10.11

Neutrino: Fotonu, brži sam od tebe! :P

U dosadašnjoj vodećoj teoriji, fotoni su se mogli samouvereno sprdati sa svim ostalim elementarnim česticama kako su oni najbrži i da im niko nije ni prineti. Svoju popularnost duguju Bogu-Ocu teorijske fizike, brkatom dedi kome je Mileva pržila čvarke s jajima, i koji je zbunio ceo Univerzum svojom neoborivom teorijom relativnosti.

Teorija, da budemo realni, nema šanse da se shvati "na keca". Ali, ona funkcioniše.

Tu su se našli neki ljudi, koji, onako dokoni, nemaju šta da rade, pa želeći da otkriju poreklo svemira, propustiše snop Neutrina da 730 km dugačkim podzemnim putem, ode iz Ženeve do Abruzza na espresso.

Neutrini su putovali 2.4 ms pa je bilo jasno da im nisu bili potrebni sendviči koje im je baba spakovala za put. A, nije ni pasoš.

Stigavši na odredište slobodno su mogli da se iskeze u brk fotonima, koji su, onako uobraženi, mislili da će da dobiju trku sa vremenom.

Ali, avaj! Ne. Mali šmekeri bili su brži od svetla za čitavih 60 nanosekundi, što, naučnim jezikom, znači: stigli su na cilj, pre nego što su krenuli.

I dok naučni svet misli kako neutrini nisu dovoljno mačo da potuku svetlosne snobove, te da se potkrala neka greška u fazonu "Error 404", ostatak poluobičnog/običnog/nolajferskog sveta smišlja nerdovske viceve u kojima veliča male frajere.

1) - Neutrino. - Ko je? - Kuc-kuc!

2) Odgovara konobar: Žao nam je, ne služimo neutrine koji su brži od svetlosti. Neutrino ulazi u bar.

3) - Da bi prešao na drugu stranu. - Zašto je neutrino prešao ulicu?

Da i mi svog konja za trku sa neutrinima imamo, dokazuje čuvena jezička konstrukcija, tzv. prošlo svršeno vreme u budućnosti, sa Srbinom koji juri prase po šljiviku, sapliće se, pada u blato i na kraju kaže: "Jeb'o sam te kad te stignem!!!"

I smoriše me više ovi fazoni s neutrinima, sve sam ih već čula sledeće nedelje...

21.9.11

Zašto volim devedesete?

Profesorka nam je juče zadala za domaći da napišemo sastav na temu: "Zašto volim devedesete?"

Nisam znala kako da počnem pa sam pitala mamu jer mi deca to nismo doživeli, a i profesorka je mnogo zahtevna, samo nam je rekla: "Snađite se kako umete".

Keva je dobila fras i rekla da toj profesorki Ljilji treba počupati nokte bez anestezije, da ona nije pri zdravoj pameti, zapalila cigaru, povukla dim i uzdahnula. Pomislila sam kako je to neka mnogo strašna tema, zašto bi se inače keva toliko uzrujala?

Keva me je pogledala i rekla: "Vidi, slušaj, sedi, veži se, polećemo... Pretpostavljam da je to u vezi s onim festivalom, zar ne?" "Da, moguće je" - odgovorila sam.

Ne znam kako sam se osećala u tom momentu, mama je jedva izustila nešto tipa: "Rat je tada počeo".

Učila sam u školi da je rat nešto negativno, ružno, da se ljudi ubijaju. Mama je nastavila dalje:

"Morali smo da bežimo na sigurno, baba i deda su ti ostali bez posla, mi deca smo menjali škole. Jednog dana je deda dobio poziv da ide u rat, plakala sam jako, mislila sam da neće nikad da se vrati. Baba je ostala da nas čuva. Ujko i ja ustajali smo svako jutro u pet, i išli pet kilometara do škole sa promrzlim nogama po snegu visokom dva metra. U odeljenju je bilo limeno bure podloženo drvima, koje je dimilo kao ludo, pa smo izlazili kao dimljeno meso posle nastave."

Kevina opaska o "dimljenom mesu" nije me nasmejala. Mislila sam kako je njoj bilo u tom trenutku.

"Nije bilo struje, wc nam nije radio kako treba jer je voda bila zaleđena, imali smo poljski wc u koji smo morali da idemo, jer nije bilo izbora. Šta da ti pričam, u to neko vreme razbolela sam se od upale pluća i morala da šipčim pet km peške po snegu na injekcije. Da, deset dana za redom, deset bocki. I strašno je to bilo. Ljubica je penicilin davala polako, Ruža ga je krkala, tri dana me je dupe bolelo. Kad se vratim kući, baba napravila neke pljeskavice od konzervi iz crvenog krsta, toliko sam ih volela. Zaista, da nije bilo tih konzervi, ne znam kako bismo preživeli. I danas se nekad još pitam, to meso, da li je uopšte bilo teletina?"

Slušala sam mamu kako priča, nisam treptala, nekad se nisam usudila ni da dišem. Nastavljala je:
"Ujo ti je tada jedva ostao živ, prababa je umrla od srčanog udara, a pradeda ti pet meseci kasnije od moždane kapi. Nekoliko nedelja kasnije i Džeki se razboleo pa je uginuo i on od tuge za pradedom. Ostali smo da se borimo za goli život i bolje sutra. Deda je dolazio kući, pa odlazio na front."

Mama, ne znam da li da nastavljamo dalje, ne bih da mi se rastužiš i rasplačeš. Koje je sve to godine bilo? "Milice, to ti je bilo 93. Posle toga se godine nisu mnogo razlikovale. Izbeglištvo, stradanja, sankcije, nema se posla, nema se para, mi moramo u školu, jeli smo jabuke i dunje sakupljane po poljima, proklete konzerve iz crvenog krsta i mnogo godina kasnije. Nije bilo benzina, morali smo da se snalazimo na milion načina. Ne znam više šta da ti kažem. 1999. su nas i bombardovali. Skrivali smo se po podrumima. Jezivo"

Pitala sam kevu: "Mama, nije mi jasna jedna stvar. Zašto bi nam profesorka zadala sastav na tu temu, a zna da mi ne možemo da pišemo o tome, mi smo rođeni mnogo godina kasnije kad se rat već završio?" Odgovorila mi je: "Vidi, sine, i ovih dana se održava festival 'Volim devedesete' a na njega će doći isto neka deca koja pojma nisu imala o ratu, o sebi, ni o životu, doći će oni kojima je tada bilo dobro i doći će muzičari da vaskrsnu svoje propale karijere. Eto."

Sutradan sam otišla u školu, predala domaći i rekla kevi: "Mama, dobila sam peticu iz srpskog" Pitala me je: "Kako, ljubavi, šta si napisala?"

Odgovorila sam joj: "Mama, predala sam prazan papir."

27.7.11

Somalija: Ima li šta bitnije od ovoga?

Kada sam se rodila, bila sam mala kiflica, oko 3 kg teška i 52 cm dugačka. Pila sam mleko, majka mi je spremala kašice, drobila keksiće, pasirala povrće i meso, i eto me danas, što se kaže, zdrava i prava.

Imala sam prelepo detinjstvo, išla sam u vrtić, pa u predškolsku, a onda i u osnovnu školu u jednom prelepom primorskom mestu do jedne kobne godine kad je počeo prokleti rat i zauvek izbrisao taj bezbrižan sjaj u očima, ostavivši nesigurnost i strah zauzvrat.

Kad pogledam unazad, sve bih dala da se taj rat nikad nije desio i mogu slobodno reći da nikad nisam bila ni gladna ni žedna. Jer, to je najosnovnije. Ekstrem po kojem se ne meri standard života, već preživljavanja.

Listajući raznorazne sadržaje na netu, čovek klikne na neke linkove, a neki ga potresu toliko da bi mogao komotno da iščupa svoje sopstveno srce, zgazi ga i hoda po svetu kao zombi. Mrtav čovek, bez duše i srca, koji hoda.

Neki su to već, čini se, davnih dana uradili, i "ne misle globalno niti deluju lokalno" - samo su kreature naklonjene prežderavanjima, bludničenjima, perverzijama, ratovanjima, ubijanjima, i bahatostima.

Naime, danas, na tviteru, uz poslepodnevnu kaficu, na tajmlajnu osvanu tvit. Ima li šta bitnije od ovoga? Link na koji sam morala da kliknem, link kojeg ću pamtiti ceo život, i more suza izazvanih jezivim prizorom deteta na ivici gladi, koje sa svojih sedam meseci teži jedva 3.2 kg, tri puta manje nego što bi trebalo u normalnim uslovima.

Njegovo ime je Mihag Gedi Farah i on umire od gladi. U njegovoj zemlji se već dvadeset godina ratuje. Na licu mu se vidi očaj, strah i smrt. Dete je malo, ali ono izgleda kao onemoćali starac kome je vreme isteklo. I ovom mališi je vreme na izmaku. Njegova rebarca, upali obrazi i opšta psihofizička kondicija govore o tome. No, lekari mu i dalje daju šansu za oporavak. Zbog njegove majke, i njihove mirne savesti. Ko zna, možda...

Ovo nesrećno stvorenjce je iznureno i osušeno do nivoa neprepoznatljivosti, i zgražavanja, i kao takvo, prava je slika i prilika društva u kojem živimo. Psihopatsko konzumentsko društvo, čiji je osnovni cilj samo materijalno bogaćenje.

Koliko je takve dece još? 100? 200? 1000? 50 hiljada? 100 hiljada? 200 hiljada? Po zvaničnim informacijama Unicefa, blizu 2.3 miliona dece u regionu gladuje, i na putu su da dožive sudbinu Mihaga. Pa, kolika je to cifra???

Zastidela sam se, jako. Za svaki bačen komadić hleba i za sva prolivena mleka. Za sve države koje ratuju i proizvode oružja za masovna uništenja, za nepotrebne proizvode, nemilosrdna eksploatisanja prirodnih dobara. Za sve pohlepe ljudskog roda se stidim.

Dokle će jedni da gladuju da bi se drugi bogatili? Dokle ćemo biti slepi za prave vrednosti? Dokle ćemo hodati kao zombiji? Dokle ćemo da se prepiremo oko teritorija? Svi smo isti. Pripadamo istoj vrsti. Onoj koja sama sebe uništava. Onoj koja ne razmišlja o budućnosti svojih potomaka, jer smo sebični.

Ne postoji ništa vrednije od osmeha deteta sa srećnim detinjstvom. Ako mislimo da ima, neka nas sve kolektivno zbriše apokalipsa, jer bolje ne zaslužujemo.

Who's there?

7.7.11

Pusti narod, narod je budala

Dugo nisam nešto naučno piskarala. Amy, Amy, ubila nas svojim nastupom, podlegla sam uticaju većine i napisala post o njoj, iako mi to nije fora. Moj blog je autorski blog i bavi se autorskim temama. Mogla sam da pišem o Velikom bratu, ali bi me velika većina otpratila. Tako da, bolje da ćutim i furam svoj zonfa. Iako, ne krijem da sam ga gledala i pomno pratila. I strašno, sad, treba da se ubijem zbog toga ili će negde uginuti panda.

Kao što naslov kaže, pusti narod, narod je budala. I to je čak naučno dokazano. Eto, opet po k'o zna koji put, dobila sam inspiraciju iz mog omiljenog web portala http://www.spiegel.de.

Naime, pametni ljudi su pokušali da dokažu, da je narod budala. U pomenutom članku se kaže, kako je i twitter npr. dojajna stvar za širenje dobrih vesti, dok one, dozlaboga dosadne, ostanu po strani. I to je ok. Svi imaju neki profit od toga. Mišljenje većine je ispoštovano.

Ali, gde je kvaka? I čemu ovaj uvod i taj tekst?

Naučnici su, pomoću eksperimenata, dokazali da mišljenje čoveka kao pojedinca, zavisi od mišljenja većine. Sasvim normalna stvar za one koji ne "pišaju uz vetar". Tako je tim sastavio pitanja na koja je trebalo odgovoriti. Jedan deo učesnika nakon što su individualno odgovorili na pitanja, dobili su prosek procena svih ostalih učesnika, drugi deo učesnika je, čak, dobio rezultate procena preostalih. Pitanja su ponavljana pet puta i svaki učesnik je priupitan na početku i na kraju, koliko su uvereni u tačnost svoje procene.

I vid' vraga u slamenom šeširu. To je, sigurno, jedan od osećaja, kad igrate poker na automatu, pa uvek sebi kažete: Znao sam! Trebalo je da kliknem na manju, veću, manju, veću...

Prva procena se u eksperimentu pokazala kao najtačnija. Što je više bilo drugih, stranih uticaja, procena je bivala jadnija. Dakle: U se, i u svoje kljuse. Bilo je tu i onih koji su bili sigurni u sebe, i tvrdili da je njihova procena prava, međutim, koliko je prava, toliko može biti i kriva.

Eh, sad, pošto je sopstveno biće, da ne kažem "JA" centar univerzuma, svako misli da je on u pravu i da je baš on pogodio prstom u hmmm, tortu. I što god više istomišljenika ima, to je naše ljubljeno "JA" još sigurnije u sopstvenu procenu. Pa, jebote, ja sam u pravu, i vidi, on se čak slaže sa mnom.

Ali, šta se desi, kad čovek nije siguran da li je on u pravu? Ajde da se kladimo, dokazaću ti. Kapirate da je klađenje jedna vrsta prisile. Imati muda za klađenje, isto je kao i tvrditi da ste u pravu.

Neki likac slučajno misli drugačije, i poljulja vaš stav. Eto, desilo se. Ne daj, Bože, da više ljudi misli drugačije, pa strašno. Niste ni vi magare, menjaćete svoje mišljenje, osim ako niste uštogljeni jarac koji fura samo svoje do koščice.

Kako onda funkcioniše demokratija? Prosto rečeno, ako pojedinac zna za koga će ostali da glasaju,
ima veće šanse da ispadne ovca k'o i ostali. U drugom slučaju, ako svako individualno glasa za koga hoće, bez da čuje stav drugih ljudi ili većine, realno bi bilo da ispadne neko jaje od toga.

Lakše je tuđim ekstremitetom gloginje mlatiti, pa tako i stavljati mišljenje većine iznad svoga. Eto, zašto je narod budala, naučno dokazano.

21.6.11

Amy Winehouse: Inspiracija kao kletva i blagoslov

Vodila sam zanimljiv čat sa @Beogradoholikom na tviteru, u kojem smo diskutovali o tome koliko je i da li je Biljana Srbljanović u svom tekstu na Peščaniku, bila u pravu ili nije. Tiče se, naravno, poslednjeg teksta o pevačici Amy Winehouse, koja je gostovala u Beogradu, u sklopu evropske turneje.

Malo je reći da sam, na osnovu YouTube klipova Ive Tanacković, mogla da prisustvujem spektaklu virtuelno. Malo je reći i da je to bio performans. Iva je uradila fenomenalne snimke, da su se svetske medijske kuće otimale za njih, pa ništa manje ni domaći mediji. Na njima se vidi živa emocija, bol, raspadanje, tuga, sirovost i realnost života, depresija i gubljenje, odustajanje, ponovno dizanje, očaj i suze.

Šta je problem u svemu tome?

Priči možemo da priđemo sa dve strane. Amy Winehouse je komanka koja nam je uzela lovu za dop, a nije nam priredila svirku za koju smo platili, ili Amy Winehouse je talentovana umetnica koja ima problema sa svojom psihom i zavisnošću i nije se ustručavala da nam pokaže svoje emocije na bini. Da li u ovom pasusu osetite zrnce pristrasnosti? Dakle, vrhunska umetnica, složićete se.

Umetnost retko dolazi sama, često je praćena mentalnim poremećajima, koji umeju, a ne moraju nužno da budu uzrok za alkoholizam i narkomaniju. To su lice i naličje jedne medalje. Retko možete da naletite na talentovanog umetnika, a da ovaj u svom asortimanu moždanih ćelija već nema neki deo toliko osetljiv i rezervisan samo za ispoljavanje putem kreativnosti. Bila to njegova iskrivljena slika sveta, bile to emocije pretočene u stihove, boje na platnu, ili neki drugi vid izražavanja.

Nastanak genijalnih dela uslovljen je depresivnim i teškim raspoloženjem. Zašto? Jednostavno, čovek nastoji da se oslobodi teških i intenzivnih emocija putem vida kreativnog ispoljavanja, pa počne u zanosu da mlatara kistom ili se budi usred noći, iznenadno dobivši inspiraciju za stihove. Inspiracija? Čudesna reč koja povlači tone duševnog tereta za sobom. Intezitet osećaja je potka svake inspiracije. Bez nje ne možete da izatkate umetničko delo. Bez nje nijedno delo neće imati odjeka.

Postoje i tzv. "sušni periodi". Intezitet osećaja je umanjen do minimalnih razmera, a s tim u vezi pati i kreativnost/talenat i naravno, inspiracija. Šta se dešava u tom periodu? Nije teško naslutiti. Umetnik pada u jednu vrstu ravnodušnosti, osećaja zatupljenosti, "neosećanja" sebe ni sveta oko sebe. Drugim rečima, oseća se izduvano poput balona i isceđeno poput sunđera.

Prividan, tj. momentalan spas nalazi u opijatima. Opijat može da bude čak i neka nova ljubav. Ponovo oseća, ponovo živi, ponovo ima energije i ponovo stvara. Da bi mogao da funkcioniše treba mu osećaj "biti živ" - "osećati" i "osećati se". Zavisnost, naravno, uzima svoj danak, jer je ona jedini način za uspostavljanje veze sa samim sobom.

Tako reći, umetnici su u konstantnoj borbi za opstanak intenziteta tih emocija. Jer, emocije su pokretačka energija svake inspiracije. Nekad kletva, nekad blagoslov.

Back to Black

15.6.11

Grlom u jagode i guzu na sunce

Te večeri smo čoporativno seli da gledamo "Esmeraldu". Svi smo čekali taj fabulozan momenat kada će ona da progleda na oke svoje zelene.

Onda se začula detonacija. Dugo nisam spomenula ovu reč, čak mi je simpa. DETONACIJA. Let's groove. Pa, još jedna, a onda još jedna. Čekaj, a Hoze Armando? Baš su sad usred zbivanja, tj. čekali smo kad će da joj uvali jezik, jer kita se na TELEVISI ne uvaljuje.

Sirene. Prekid programa. Zvanično saopštenje. Srbija je napadnuta od strane NATO-pakta. Mislim, dobro, valja nam sad...Šta ću prvo? Ratno stanje. Čekaj da se malo prisetim kako se to radi u ratu. Dakle, jebeš sve sad, i novi komp i cipele, i begaj u podrum.

A, dole u podrumu, k'o u grčkim apartmanima, samo more fali. Imaš jedan dušečić, nekoliko ćebadi, "Čoveče, ne ljuti se", "Riziko", "Karte". Ekstrica. Čak sam ponela i walkman, o, jea.

Samo malo da se situacija smiri, vraćamo se gore, da vidimo da li su se smuvali Hoze Armando i Esmeralda.

Nije valjda, da moram u WC? Pa, gde ću sad, jbt.? Sranje, a nestalo i struje. Halo, pustite nam struju, samo par minuta da odem da šornem. E, jbg. Moraću da uzmem baterijsku lampicu.

Smorilo me u podrumu. Cela zgrada je izašla na krov. Gleda spektakl. Zanimljivije nego dole, sto puta. COOL, naši tuku avione. Kecaju ih samo tako.

Spavala sam obučena. Onako, ko u "Survajveru", ali ipak u svom krevetu. Ne mogu dole onaj podrum, nekako mi je bzvz. dosadno i izvan svih zbivanja si.

Ustala da odem po hleb. Na radnjama izlepljeni prozori s trakama, novi WINDOWS '99. Simpatičan naziv. Jebemo im kevu, nije da ne.

Neki papirići na podu, šta je? Jaooo!! Pazi, LETAK. Vidi, nacrtana meta - Target. Šta nam poručuju? Ma, smešni su.

Posle sam saznala da je Klinton - KLIĆA, hteo da nam pomogne da smaknemo predsednika Zlobu sa vlasti. Ljubi ga Monika u tu pametnu glavicu. Onu dole, je l'?

Za te papiriće, neko je provalio da su ozračeni i da ih se manemo. Ko može da izvali tu glupost? Bzvz. RTS je uvek bio i uvek će izveštavati apsolutno nepristrasno, aam, da, nisu li se izvinili pre neki dan za nešto? Ne znam za šta. 'Bem li ga.

Pravili smo često izlete po šumama. Skupljali lokatore i tu i tamo koji vrganj. Posle smo ih lepo spremali na žaru, gljive - ne lokatore. Nismo našli nijedan. Mislim, ja nisam. Ne mogu da oprostim sebi taj neuspeh.

Već sam zaboravila šta se zbilo s našim mladim meksičkim parom. Ali, sve više sam se osećala kao Esmeralda. Malo - malo, pa nije bilo struje, i moraš da tumaraš ko slepac kroz kuću/podrum/kraj. Nakon nekoliko dana, nestalo je i vode. Da vidiš to. Cisterne s vodom su svako malo stajale ispred zgrade, ono crevo se pomeralo, pa okupa malo narod. A, mi da crknemo. Eh, ti dani..

Ugojila sam se od "Dobro jutro" margarina. Baš mi je hleb s margarinom bio hajlajt. U početku da, posle smo prešli na roštiljanje i kotličarenje. Tad sam nabacila oko desetak kila. Samo smo jeli i zezali se, a uveče gledali vatromet i slušali zvuke TOMAHAVKA. Sve u svemu - ispunjen život.

Dešavalo se i to da te u'vati uzbuna, a ti si negde na livadi. Skidaš kile, trčiš, bereš cveće, jagode, štagod. A, onda, pravac grlom u te iste jagode, a s buljom na sunce. Legneš i čekaš da te promaši. Mašili su, kako da nisu. Slepci, kao ona jadna slepica iz meksičke serije.

I kako sve bajke imaju srećan kraj, Esmeralda i Hoze Armando su se venčali u crkvi device od Guadalupe, bio je vatromet, padale su bombe, a uveče su zasjala i dva satelita na nebu.

Šta ste mislili, da će ovo da bude patetika?

12.6.11

Deja Vu







Ne smeta mi što si levičar, a ja desničarka.
Ni što nisi kršten, nisam ni ja.
Ni to što si nerd i ambiciozan, možda malo više realan.
Ni to što voliš crni, a ja beli kremić.
Ni što si prokleti grobar, a ja navijam za Zvezdu.
Ni to što voliš da me provociraš da popizdim.
Ni to što me imitiraš i začikavaš.
Ni što ne voliš kad te zovem "bebo".
Ni to što smo sa suprotne strane reke.
Ni to što ne umeš da voziš kola k'o svet.
Ni to što si snob i fenser.
Ni to što si samoživ do jaja.
Ni to što si jednostavno krojen, a ja komplikovana do bola.
Ni to što me zasmejavaš do suza.
Ni to što umeš da se inatiš meni u inat.
Ni to što si tajni agent moga srca.
Ništa mi ne smeta.
Smeta mi ona.
Žuta izbledela fleka na zidu.

10.6.11

Limun iz vermuta

Osumnjičena Lj.

- Zaklinjete li se da ćete govoriti istinu i samo istinu?
- Istina je relativna stvar.
- Nemojte da filozofirate, već odgovorite.
- Ne.
- Časni sude, ovo je nedopustivo. Da li biste obrazložili razlog vašeg provociranja suda?
- Ne. Skinite mi se svi vi kolektivno.
- Časni sude, ponaša se k'o Šešelj u Hagu.
- Bar im je tamo zanimljivo s njim.
- Biće vam suđeno za nepoštovanje suda.
- Zabole me.
- U redu. Da krenemo sa saslušavanjem. Vi ste u noći između 24. i 25. maja 2011. godine poslali dve preljubničke poruke gospodinu S.?
- Ko vam je to rekao?
- Imamo mi svoje svedoke, ne brinite vi za to.
- Nečasni sude, da li vi znate šta je prethodilo tim dvema porukama? Njegov e-mail.
- Možete li da nam kažete šta je stajalo u mail-u?
- Bio je adresiran na mene i u njemu je pisalo: "Ćao, srce, mnogo mi nedostaješ, jedva čekam da se vidimo ponovo, pretvoriću se u onaj limun iz vermuta. Mislim na tebe."
- Seksualne insinuacije. Dakle, dotični S. vam je jasno stavio do znanja da želi, i pored toga, što ste u ozbiljnoj vezi, da ima intimne odnose s vama?
- Ne, nečasni sude, on je samo želeo da se pretvori u limun iz vermuta.
- Ne znam da li sam jasno razumeo.
- Ja ne znam šta je tu čudno. Mnogi bi želeli da su limun.
- Mislite li da limun ima neko metaforičko značenje?
- Ne. Ne mislim. Ne znam šta je mislio pod tim.

Svedok S.

-Gospodine S. vi ste dotičnoj Lj. uputili jedan mail u kojem je stajalo da ćete da se pretvorite u limun iz vermuta kad se ponovo vidite?
- Da. To je bilo nakon njene izjave u kafani "Magnolija" kada je rekla: "Želim da se pretvoriš u taj limun"
- Mislite li, gospodine S., da je dotična imala neke seksualne insinuacije?
- Da.
- Na osnovu kojih pokazatelja?
- Pa, lizala je taj limun. Pomislio sam da bi i mene da liže.
- Dakle, nakon toga je usledio vaš mail?
- Da.
- Znali ste da je dotična zauzeta osoba?
- Znao sam.
- Da li mislite da vas je dotična izazvala?
- Da.
- U redu, nemam više pitanja.

Osumnjičena Lj.

- Možete li sudu da kažete šta je stajalo u porukama koje ste poslali S. u noći između 24. i 25. maja 2011. godine?
- "Hoćemo li do "Magnolije"? Imam strašnu želju da pijem vermut."
- Šta vam je dotični gospodin odgovorio?
- "Važi, biću tamo u 1.00"
- Vi ste, zatim, poslali još jednu poruku S.?
- Da.
- Šta je pisalo u njoj?
- "Stižem."
- Zatim ste se našli u dovoreno vreme na dogovorenom mestu? Opišite celokupnu situaciju.
- Da. Ja sam došla, on je već bio tamo. Naručila sam vermut sa limunom, a on špricer. U jednom momentu je krenuo prema meni i poljubio me. Žmarci su mi prošli kroz telo. Nagnula sam vermut na eks, uzela limun, prešla njime po rubu čaše, a onda ga slasno polizala.
- Šta se dogodilo u sledećem momentu?
- Onda sam mu otkinula koricu i počela da je grickam.
- Šta je radio gospodin S. u tom momentu?
- Gospodin S. se pretvarao u limun. Iseckao se na komade i servirao meni u čašu.
- Limun?
- Da. Limun.
- Časni sude, predlažem da se osumnjičena oslobodi optužbe za navođenje na bludne radnje. Dotični S. se pretvorio u limun, a zločin nad voćem ne postoji u našem zakonu.

2.6.11

Privedi me, bejb, i onda kada ti postanem žena!

Prekršiću obećanje dato na tviteru da se neću polakomiti i početi pisati o seksu. Jedan post, hajde, oprostićete mi. Možda ćete misliti da sam pala s kruške na svežu mahovinu i kotrljala se do kanjona Morače, ali, eto, želim da imam svoju sobu kad se udam.

Sad bi tu ekstra došlo pitanje: "A, šta bi ti? Da lepiš postere omiljenih bendova i fotomodela?" I ja bih tu sad trebalo da odgovorim: "Pa, da, upravo to ću da radim. Nisam izašla iz tinejdžerske faze."

Ne želim da mi muž postane ko brat ili najbolji frend. Ne treba mi to. Znam, znam, teško je nakon milion godina veze održati strast, znam o čemu govorim - da me ne shvatite pogrešno. Ono, druga je stvar da li će on hteti da pristane na taj moj uslov zajedničkog života. Bolje mu je da pristane.

Kapiram da postoje dve vrste veza, ako pročeprkate po blogu, o njima sam već pisala. Simbioze, ti si pčela ja sam cvet, i one druge - gde su partneri malo samostalniji.

Svi biste hteli, s jedne strane ljubav i podršku, s druge strane vrhunski seks. Da, da. Strast je ono što se gubi u maratonskim vezama. Tako ćete se, jednog dana, ako ne budete pazili na strast, probuditi pored ljubavi svog života, i s nula zainteresovanošću za dušek-sport.

Zaboga, kad ste se upoznali, niste se skidali jedno s drugog, danju minimum pet puta, noću još toliko. Kao mačići i zečići. U pauzama ste skakali do frižidera po sladoled, jogurt, sendvič, eventualno da zapalite cigaretu i onda ponovo, tra-ta-ra-ta-ta, vraćate se na partnera i čaka-laka do iznemoglosti.

Kako se samo dobro seksa! Udaću se za njega. Ježim se kad pomislim na njegov dodir, pa čak i kad sam na poslu. Radujem se kad stignem kući, dočekaće me repetiran i spreman za opaljotku. To je to, vrhovi - Himalaja i Karakoruma.

I prođe vreme tog seksualnog iživljavanja, proredilo se. Jedna afera bila bi nešto osvežavajuće, ali fuck, pa vi ste zauzeti i volite tu osobu - ali seks je, ma seks je postao...

Zašto onda ne prevariti partnera? Druga osoba bi vas napalila za manje od nanosekunde.

Preispitujete se, šta sad? Padaju vam na pamet svi mogući lubrikanti, kondomi za produženje odnosa, kuglice za Nju, prstenje za Njega, lisice, španske muve, korejske žabe, ali ne pomaže. Nema strasti.

Ima rešenja! S partnerom u swinger klubove. Da se zadovoljite s drugima, a da ne prevarite partnera. Šta kažete na to? On će sigurno da dočeka vaš predlog na 9 i 15. Raširenih ruku, dabome.

Ne, ne, ne, i ne. Ono što vam treba je privatnost. Prostor za sebe i distanciranje od partnera. Pa kako to, dođavola, zvuči? Moj partner je meni sve, mi smo slepljeni i povezani pupčanom vrpcom. Kako sad treba da spavam bez njega?

Lako - uz Sinalko. Dve sobe, u svakom po francuski ležaj, namestite ih po svom ukusu. Tvoja je ova s plavim zavesama, moja ima zidove boje kajsije. Meni treba moj mir, tebi treba tvoj mir.

U startu ste odredili svoj prostor, koji sad može i da se oseti fizički. Ako ste besni, ključ u bravu, danas ne primate goste. Boli vas stomak, glava? - U sobu na revitaliziranje!

A, kad dođe vreme za spavanje, otpratite partnera do njegove sobe, poželite mu laku noć i natrag u svoju sobu. Hehehe, e, neće biti baš tako...

Nakon što vas je priveo i vi opet doživeli vrhove mladih venačnih planina, možete da idete u svoj krevet u svoju sobu, jer vama se sada spava, ili ne?

31.5.11

Post u kojem mi se nije sve skupilo

Malo sam smirila strasti, i odlučila da se ne bavim više politikom, bar neko vreme. Nije dobro za lepotu, a i krastavčiće više ne smem da mećem na lice jer su zaraženi ešerihijom koli. Tako, da ovih dana jedem avokado i musli, suvo meso i pavlaku.

Juče sam bratu poslala poruku da pročita moj poslednji post i upozorila ga da je težak do bola, ali da me zabole, jer to je moj blog i imam pravo da pišem šta god želim, jer me niko ne plaća za to. Rekla sam mu takođe da je možda bolje da ga ne čita pred spavanje, jer neće moći zaspati, a onda sam se setila da mu počinje Dr. Haus u 22.30 i da će pre zaspati razmišljajući o sarkastičnom i mizantropski nastrojenom Hausu nego o sestrinom postu, gde joj se sve skupilo. Ima pravo dečko.

Bilo kako bilo, rođeni brat mi reče: "A, kad ćeš napisati neki post u kojem ti se nije sve skupilo? Možda to bude najbolji tvoj post?" Iskreno, nisam znala šta da mu odgovorim. Verovatno, meni ovaj blog služi i kao jastuče za igle. Nešto poput VOODOO lutkice.

Možda se nekom ne sviđa to često menjanje raspoloženja, ali šta ću? Ja sam to. I nema blog naziv džabe takav kakav ima.

Prijatelj na tviteru (prepoznaće se) mi reče, parafraziraću: "Nemoj samo da počneš da pišeš o seksu i vezama, postaćeš uberpopularna, prestaću da te čitam" Drugi tvrde: "Više mi se dopada da pišeš o politici, jer tu je ipak manje eksperata" Treći govore: "Valjalo bi da imaš dobru podlogu kad pišeš o tako osetljivim temama" Svi ste u pravu.

Sekspert nisam. Za publiku ne. Za sebe da. Kraj priče. Tako i svi koji misle da su seksperti, to mogu da budu samo na svom individualnom planu. Ekspert za veze? NE. Operisana sam od veza već određeno vreme, pa možete da me pitate kako razjebati neku vezu, ili kako smisliti najbolji mogući izgovor za odbijanje od nasrtljivaca. Nema ja tu šta da krijem, a rekla bih i iskreno, da me pitate za savet. Politika? Ne, previše sam emotivna, nenačitana, pristrasna i nerealna. Za nju ipak treba hladna glava, a moja je usijana kao ringla na max.

Poludim tako, pa se smirim, ali to je sve "kota života".

I, fuck, trebalo je da odem na taj party juče...

18.5.11

Dakle, smorila sam se na ovom Zapadu!

Mom prijatelju blogeru iz Srbije

Totalni mi je smor ovde. Počela sam da objavljujem postove jednom sedmično, i to neke uopštene, edukativne, itd. A život je u Srbiji. Znam to, jer provodim mnogo vremena na tviteru, pa tako skontam neke stvari iz mile mi zemljice.

Ti ćeš sad da pomisliš kako sam ironična. Ma neee. Samo kažem kako stoje stvari. Dole se uvek nešto zanimljivo dešava. Svaki dan je žurka! Prave se dževe i fame.

Ovde toga nema. Tuga mi je. Svako jutro ljudi idu na svoj posao i dolaze s posla. Ono, idu Mercedesima i rintaju i dirinče da bi ga otplatili. Dobro, doduše, postoje i oni koji voze neke ŠKLJ-kategorije folksvagena. Golf 5-ica, 6-ica. Jebeš to.

I rade oni tako čitave godine. Smara ih posao redovno, i samo čekaju kad će na odmor od četiri nedelje, a onda uplate Maldive, ili Kubu. Smor, jbt. Radiš za samo te četiri nedelje godišnjeg?

Dole mi je baš strava. Na posao ideš kad ti se ćefne, i s posla ideš kad se nekom ćefne. Sve je spontano, nema planiranja. I baš je gotiva.

Ovde ljudi izlaze samo za vikend. Baš mi je to bedak. Zamisli da radiš cele nedelje i onda imaš slobodna samo ta dva dana?

Ni skandala nema. Retko! Ako izbije neki skandal, uglavnom je vezan za to da je neko plagirao svoj doktorski ili profesorski rad. Ili se gazdarica fabrike slatkiša povatala s likom koji drži pogon za konzervisanje kiselih krastavaca. Nebitno.

Dole kad dođem, baš se provedem svetski. Totalno plodno tle za moje blogovanje. Svaki dan nešto vidiš, saznaš, nasmeješ se, zaplačeš. Nekad od smeha, nekad od muke. Ali, bitno da ima materijala za blog.

Ovde ljudi čak nemaju muda da bace opušak od cigare na ulicu. Jebeš takav narod. Da ne pričam o bacanju kesa i plastičnih flašica kroz prozore automobila na autoputu.

A što su fini kad čekaš ispred šaltera! Dosadno da zaspiš. Tišina da poludiš. Koliki je to propust! Nemaš s kim da pričaš, da se svađaš, da ogovaraš i da razmenjuješ nove vesti iz zemlje. Svi su nekako nezainteresovani, i samo gledaju kako da reše što pre i da zapale kući svojim familijama.

Što se tiče oblačenja i ulične mode, devojke se oblače u garderobu za svaki dan. Znači, da sam muško ne bih mogla da se okrenem ni za jednom, osim ako nisu iz Rusije ili Moldavije, one se nabiju na štikle od 15 cm, pa tako špartaju kroz grad, slično ko u Srbiji.

Sve ti je to, prijatelju moj, bledilo ovog Zapada. Nedostaje mi mnogo toga iz Srbije: Ćevapi, pre svega. Dobra klopa! Čak i reklame za "Dormeo" dušek, "Kosmodisk, "Bony" uloške, "Grand" i "Don" kafu.

Nedostaje mi i naš Bota-lepota. Jedva čekam da izađe Ceca- home prison blues edition. Zatvoriše srpsku majku, pa gde to ima? Šta je ona kriva?

Mnogo sam nostalgična, iako ti misliš da kenjam. Najveći mi je smor što ne mogu da blogujem svaki dan o aktuelnim temama iz zemlje. Zato moj blog nikad neće da bude u prvih 100 na listi. Kmeee!!!

Napomena: Situacija je izmišljena i prikazana iz jednog sarkastičnog ugla. Nije mi namera da vređam, već da ilustrujem neke različitosti između života dole i života ovde. Mene puca nostalgija, verovali vi ili ne, i volela bih kad bi svima nama dole bilo dobro. I, da, ovo je bloody opravdanje za masu otrovnih komentara koji će da uslede. Raspalite! :)

13.5.11

Pesma o običnom prizemnom čoveku
















Obični prizemni čoveče,
dotakao si moje srce,
ne znam kako i ne znam kada.
Videla sam bistru reku,
kako teče i uliva se u more.
Da li su to kristalni putevi suza,
ili su to želje pretočene u čežnju?

Obični prizemni čoveče,
videla sam sunce kako se smeje
milujući moju crnu kosu.
Ne znam da li sam zatvorila oči
ili sam ih otvorila širom?
Da li su to nedostižne visine mojih ideala,
ili je to dašak vetra s tropskih mora?

Obični prizemni čoveče,
preleteo si tiho preko mojih nedara,
želeći da zaspiš zauvek na njima.
Dozvala sam te u snovima večeras,
pomilovao si me i uzeo nežno,
dok je plamtela vatra u tvom dahu
i stanovala duga u tvojim očima.

Obični prizemni čoveče,
zalelujalo se klasje na obroncima planine,
jezero je poprimilo smaragdnu boju.
Uhvatio si me za ruku i odveo u pećine
da slušamo tišinu,
uz otkucaje srca koji prete da nam razvale grudi,
gde palismo vatru, a nismo se mogli dozvati.

9.5.11

Intervju sa samom sobom: Da li umetnost ima svrhu?

- Dobar dan, gospojice. Imate li vremena da popričate sama sa sobom?
- Naravno, za sebe uvek imam vremena.
- Odgovorite mi na pitanje, kakav naslov treba da nosi ovaj današnji post?
- Da li umetnost ima svrhu.
- Veoma neobičan naslov. Zašto se to pitate? Možete li da pojasnite?
- Vidite, hvatam sebe da na umetničko izražavanje gledam surovo realno.
- Šta vam je tu neobično?
- Paa, neobično mi je što sam u realnom životu sanjalica i idealista, i na prizemne i realne stvari gledam s određenom dozom romantike i fantazije. A, s druge strane, na umetničko izražavanje - gledam realno i ne retko se podsmevam istom.
- Podsmevate se, u kojem smislu?
- U smislu da gledam realno na stvari koje ne razumem, tipa, zašto se diže fama na nove pravce u umetnosti?
- Da li možete da navedete primer?
- Pa, evo, jednom prilikom u Lihtenštajnu je bila izložba izvesnog gospodina slikara Kazimira Maleviča. I, ako ste nekad čuli, njegova najpoznatija dela su "Crni kvadrat" i "Belo na belom". On je pomoću ta dva dela obeležio prelazak iz kubizma u suprematizam. A, nacrtao je jedan crni i jedan beli kvadrat.
- Mislite da je to trivijalno?
- Mislim da ne razumem i nikad neću moći da razumem zašto je to značajno za čovečanstvo.
- A, vi, smatrate da umetnost mora da ima neki značaj?
- Ne znam više ni sama. Za mene je ona izduvni ventil za nakupljeni višak emocija. I privatna je. I ne donosi nikom korist, meni samo momentalno olakšanje i pražnjenje.
- Vi, sigurno, znate, da postoje više načina izražavanja?
- Naravno da postoji. Ali, moram li ja da razumem to sa umetnošću?
- Ne morate, niko vas ne primorava na razumevanje.
- I dalje me kopka to pitanje. Zašto, pobogu, je to bitno, što je čovek naslikao dva kvadrata i postao planetarno popularan i cenjen?
- Gospodin je uveo nešto novo u nešto svakidašnje do tada.
- Ok, razumem. Pomoću dva kvadrata?
- Zašto ne ostavite tu stvar po strani? Ne razumete? I ne morate sve da razumete.
- U pravu ste. Nikad ni neću. Ali nisu ta dva kvadrata nešto što me žulja. Postoji masa pokušaja koji mi bodu oči.
- Mislite konkretno na?
- Iskreno, na čudne načine umetičkog izražavanja, tipa egzibicionizma.
- Mislite da je to smešno?
- Mislim da je glupo i da nema smisla.
- Dobro, ne vidim ni ja neke koristi od toga, ali kreativnost je na ceni.
- Kreativno može da bude i glupo.
- Šta podrazumevate pod "glupo"?
- Upadljivo i bez ikakvog smisla, nešto što izaziva pažnju samo zato jer se eksponira. Pa, čak i bilo kakvo štrčanje iz mase nekim nekonvencionalnm metodama.
- Da niste malo strogi i konzervativni?
- Sad, može biti i to. Ali, uzmimo primer Lady Gage, kad se pojavila sa onom "haljinom" od telećeg mesa na njoj. Njena poruka je bila kako ne treba da se jede meso životinja, i da one ne treba da se eksploatišu za odevni materijal.
- I, izazvala je pažnju.
- Jeste, ali na morbidan način je, zapravo, promovisala sebe, dok je njena poruka ostala u drugom planu. I to je nešto neshvatljivo, po meni. Pojaviti se obučen u teleće šnicle.
- Vidim ja, s vama je nemoguće pričati o umetnosti, a da pritom ne dotičemo neke teme o spašavanju sveta.
- Moguće je, ali poštujem umetnost koja se ne eksponira zbog koristi. Umetnost je privatna stvar. Bar tako smatram. I ne treba svako da je razume.
- Da li možete da odgovorite na pitanje: Zašto ste intervjusiali samu sebe?
- Hehe, istina, mislila sam da bi, u suprotnom, post sadržao previše pitanja, pa mi je palo na pamet da ga zato i napišem kao intervju.
- Niste to učinili iz nekih drugih pobuda?
- Mislite na pobuđivanje pažnje među čitaocima? Ne, apsolutno, ne. Meni je koristio da sredim svoje misli.
- I nije bitno kakav će odaziv post da izazove?
- Apsolutno mi je nebitno.
- Imate li nešto da poručite za kraj?
- Da, umetnost je privatna stvar i ne moramo da je razumemo. Ako je razumemo, tim bolje, znači da smo se našli s autorom na istoj talasnoj dužini.
- I da li ima svrhu?
- Individualnu svrhu, sigurno da.
- Hvala vam što ste našli vremena za intervju.
- Hvala i vama! Bila mi je izuzetna čast.

Napomena: Sličica je moj umetnički pokušaj parodije na "Crni kvadrat".

5.5.11

Kako da držite nekog na distanci?

Pa, prosto - pretvorite se u mačku. Znači, zamislite, dobili ste ekstra moći na neodređeno vreme i sve što treba da uradite, jeste da ih iskoristite.

Nađite si žrtvu. Ako je mačka ženskog pola, treba da nađe mušku žrtvu, i obrnuto.

Dakle, ja sam sada mačka. I potrebno mi je malo pažnje. Kakav je moj pristup? Došunjati se do žrtve, ometati ga u aktivnostima, npr. dok on gleda fudbal ili F1. Pošto ja sad imam rep, je l', svojim repom motam se oko njegovih nogu i tražim da me pomiluje po glavi.

Ako me voli, pomilovaće me. E, to.. Uživam, miluje me. Sad je pravo vreme da odem u kuhinju i skočim na prozor da vidim ko prolazi i da li je baba Zvekana zalila svoje muškatle.

Vraćam se kod mog ljubljenog. Trebala bih da jedem, a nešto me mrzi da 'vatam miševe. Nisam u formi. Ako me voli, daće mi malo mleka ili još bolje, mačećih keksa. To, daje mi kekse.

Dobila sam svoju porciju. Mogu sad opet da odem malo do komšiluka da vidim šta mi radi Puki. Ovaj moj će sad sigurno postati naporan. Misliće, maca sita, pa bi da se mazi. On ionako želi da iskoristi moje mačeće krzno samo zbog svog zadovoljstva, sebičnjak jedan.

Puki, hajde da se vijamo do đubrišta. Puki!!! E, jebi se, zlotvore. Kulira me, ništarija! Šta reći, idem gore opet da se smaram. Leći ću negde gde ću da budem sama, i čekaću da mi se ovaj moj približi. On treba mene da se seti, ja sam glavna. Ne pada mi na pamet ja njemu da se umiljavam. Uostalom, dobila sam sve što sam htela, malo pažnje, malo keksa i sad je red da se inatim.

Nema ga. Ne dolazi. Govno jedno. Razbiću mu onu saksiju s bosiljkom, možda se pokrene trut. Tras! Tras! Fljas!

Evo ga, bolje da se sakrijem. Gde da se sakrijem? Nije on sisao vesla da ne zna da sam to ja, možda je došao Sv. Sofronije Čudotvorac pa se razmileo po kuhinji. O, Sofke, gde si kad te trebam?

Mac, mac. Zove me. Jao. Moram biti fina. Zamahaću repom, zavrteću guzom i zamjaukaću tako umilno da će da zaboravi na lom.

Mijauuuu, frrr, prr, mmmmmrrrr. Volim te, njuško bezvezna. Idi, raščisti ovaj lom što sam priredila jer nisi došao da se maziš kad sam ja htela.

Uf, jadničak. Ja sam đubre mačeće. Idem sad kod njega sa čistim namerama, samo da me pomiluje. Mijauuu!!! Ljubavi, mazi me, maziiiiii.

Vidim šta sam uradila. Ako dovoljno dugo insistiram, možda pristane. Ah, ovo mi je već ispod ponosa.

Mazi me. Nada se da ću da mu skočim u krilo. Iskorištava mi krzno. Kako ne ume na drugi način da mi iskaže ljubav? E, dosta mi je. Idem da vidim šta mi radi Puki..

1.5.11

Ti Mogli, a ja Džejn, lele dunje ranke

Primetila sam da imam tendenciju da nadimam svoje muškarce raznolikim nadimcima, za koje oni nikad ne saznaju. Naravno, ne zaslužuju svi da budu tako nazvani. Samo posebni imaju tu čast.

Gusar
On zauzima posebno mesto u mom srcu. Nadimak je svakako, nastao, nekako slučajno, a ispostavilo se da ima neke veze i sa karakterom. Dakle, na svom prozoru je imao okačenu gusarsku zastavu i u jednom momentu sam ga nazvala tako. Mislite da je to ikad saznao? Ne. Ali, svi drugi su znali za to. Posle se ispostavilo da je dosta sličan gusarima, pljačka, otima i sladi se svojim plenom. Ima svoje počasno mesto koje ne deli ni sa kim. Na njegovo ostrvo su žene uvek dobrodošle i dobrootišle. Voli da bude sam na brodu. Individualac.

Zoro
On je bio posebna priča. Gde god da bi pošao, ostavljao je trag svog slova Z. Plenio je lepotom i šarmom. Nedostižan, kad otkaska u ponoć. Divan, izazivao je zavist istog pola i uzdahe svih žena. Mana mu je bila što je bio zaljubljen u sebe, pa su drugi uglavnom ostajali u njegovoj senci. Narcis mu je drugo ime.

Betmen
Zašto je Betmen dobio ime Betmen? Jer je uvek u kombinaciji s Robinom. Crn, visok, naočit u društvu sa jednim prirepkom, da tako kažem, koji mu nije ni do kolena. Betmen mi se nije svideo po karakteru, jer ne volim muškarce koji se stalno šećkaju u paru. Mnogo su mi smešni i fali im ta nezavisnost. Ako mene pitate, Betmen se ponašao kao princezica.

Šeik
Slučajnost per se. Sedela sam u jednom klubu i čekala na svoj poručeni šejk od banane. U tom momentu je naletela moja drugarica i pitala me šta radim, ja rekoh: "Čekam šejk." I pojavio se on - Šeik. Visok, plav, zgodan i neodoljiv. "A, tog Šeika, čekaš?" Posle se tako i ponašao, po principu "nomen est omen". Glavni u društvu, egocentar i izmamljivač uzdaha ženske populacije. Nema veze sa Arapima.

Mogli
On ima avanturistički duh. Sam je sebe tako nazvao, iako sam isprva mislila da mu bolje paše Tarzan. Šije sve ove superheroje, gusare i šeike i uzima im meru. Razigran, veseo, spreman na razne ludorije i zaštitnički raspoložen. Odlično se snalazi u džungli, svako čulo mu je istančano do savršenstva, spretan je, okretan i veoma inteligentan. Kad bolje razmislim, bolja je faca od Tarzana. Sviđa mu se Džejn..

25.4.11

Džangl antačabl

U nedostatku kreativnosti da škrabam neke fikcije ili, ne daj Bože, drobim o savremenoj nauci i filozofiji, pisaću vam o onome što me uvek inspiriše, samoj sebi.

Volim da budem prirodna. I mnogi pripadnici muškog pola nasedaju na to. Totalno ne kapiram, kako neko može da se zaljubi u tebe prirodnog? Mislim, gde to ima?

Biti prirodan znači biti cool na svoj način. Ja sam cool puta 100. Znam, verovatno, vam se muči tolika doza narcizma, ali, eto, prirodna sam i time se dičim - samu sebe posred glave buzdovanom spičim.

A njih je bilo, nije da nije. Svakakvih lepotana, pametnih, dobrih, zgodnih, đubretarije, zauzetih, zaleđenih. Prijatelja, onih pravih - koji bi hteli da te povale. Onih finih a krivih, što nisu imali nikakve namere. Stjupid pipl.

Ali, svi su imali jednu zajedničku stvar: Jednostavno, nisu mi se sviđali. I svi su redom nasedali na tu glupavu verziju mene. Na tu, bljak, prirodnost.

I šta sad?

E, a, oni, Bože dragi, što su mi se sviđali i još uvek mi se sviđaju, obožavam da ih teram od sebe. Pis, mačori! Beš'te, sile nečiste! Vampiri! Džangl ima uvek spremnu glavicu belog luka da otera sve vampire oko sebe.

Da, i onda, odu oni. Nije da ne odu. Pa mi bude žao, pa se jedem i grizem: Što si opet morala da seješ munje i udaraš ledenicama?

Pa se javi ta druga verzija mene i kaže: Ma, sve su to moroni, slušaj šta ti se kaže: Da mu se sviđaš, sam bi ti prišao.

A, nije da ne prilaze. Ali, fali im ta jedna jebena stvar, taj konj, što ga ostaviše negde, ili prsten.

Mislim, ima tih sitnica, smešnih, kao što su pažnje, koje, oni, ionako, svim devojkama serviraju.

Jeste, naivne su budale ako misle da ću poverovati u te njihove sitničarije. Alo, bre, pokaži konja, pokaži prsten!

Pa se još lomi naivko meni da masira leđa, da mi ponudi parče svoje gril-kobaje, dok se moje meso još peče, da kaže kako sam trebala da idem s njim u crkvu na Uskrs, sve džaba. I sav je neki fin - isfolirana budala. On je cool, ali nije kulji od mene.

Onda nasloni glavu na moje rame i ja poludim. I noćima se budim. Ma, serem. Nisam poludela. Gde bih ja? Pa, ja sam najkul, ne možeš mi ništa. Ne znaš ti ništa. Ajde, pis!

I on opet ode. Ni to me ne tangira. Da je pravi već bi ostao. Jebo ga konj. Jeste. Marš'te svi!

23.4.11

Antena

- I šta kažeš? Ti osećaš šta ona oseća?
- Da. Bukvalno kad je nervozna, kad je besna, kad je neprijateljski nastrojena, kad je pozitivno luda, kad je srećna, kad je tužna, kad je povređena, kad joj ne prija moje društvo, kad bi baš da malo ostanem..
- To je normalno kad si s nekim. Znaš kako će osoba da reaguje.
- Ne, ne, nisi me razumela. Ja ne znam, ja osećam njena osećanja.
- Kako? Da nisi previše empatičan?
- Moguće, jebeš ga. Ako je samo empatija - to je nešto pozitivno, ali, ne, mislim da imam poremećaj.
- Kako poremećaj? U kojem smislu?
- Pa, zamisli sebe da bukvalno svako osećanje možeš da osećaš. A nije tvoje, nego si ga dobila od drugog, nešto kao zarazna bolest.
- Ti si, čoveče, freak. Da nisi uzimao neke droge od jutros?
- Ne slušaš me šta ti pričam.
- Slušam, bre, nego ne kapiram.
- Pa kapiraj. I nemoj da se brecaš na mene, ja mogu da se inflitriram u tebe i da tačno osetim ono što ti sad osećaš.
- Ajde, majke ti, uđi u mene, oseti me.
- Sad se ti kao šališ, izazivaš i ne veruješ mi. I imaš seksualne insinuacije.
- Mislim, o čemu ti pričaš?
- Znam dobro o čemu pričam, čudno je to. Neki ljudi su baš koncipirani da imaju antene na sve strane.
- Antene? Kol'ko znam, ti imaš jednu.
- Sad si bezobrazna, i ne slušaš me šta ti pričam.
- Ne, brate, ideš mi na živce, previše sereš.
- Što ja sad serem?
- Pa, razmišljaš, bre, o glupim stvarima.
- Al' mi ga spusti sad ti.
- A, šta si ti očekivao? Da ću da nasednem na tvoje provokacije?
- Pa, reci, ajde, kako ja tebe provociram?
- E, morončino, samo te gledam.
- Slušaj ti, tupavice, ja ti iskreno govorim.
- Ma, jebe mi se, bre, za tvoje kurcopatije, psihopatije, turbulencije, talase, IQ, infiltracije i druga blentavila.
- Ne respektuješ me.
- Respektujem te, nego zamaraš sebe.
- Ali, ja osetim.
- Osetiš? Da? I?
- I? Šta sad i?
- I šta ja sad osećam?
- Kad bih ti rekao, tačno bi me katapultirala na jedno mesto.
- Reci, mudroseru.
- Osećam da se plašiš.
- Ha, jesi mudar, to zato što se ti plašiš, debilu.
- Što se sad ja plašim?
- Pa, plašiš se da te ne odbijem, ako bi pokušao da me poljubiš.
- Možda.
- Kako sad možda, pa ti imaš antene, seti se, tupsone.
- Imam samo jednu, izgleda.
- I šta ti ona kaže?
- Oseća.
- Šta, bre?
- Tebe.
- I?
- Šta opet i?
- I šta ćeš da uradiš?
- Jebaću te.
- E, to. A, i ti večito komplikuješ.

20.4.11

Sipaj i vozi!

Već mi se nekoliko godina vrzma po glavi ideja o road trip-u. Mislim da je to ono što bi mene lično uzdiglo nekoliko hiljada kilometara iznad zemlje, iako se pomenuti trip dešava na samoj zemlji.

Dakle, ništa avion, ništa brod, ništa voz, u obzir dolaze neka prosečna ili u boljem slučaju - dobra kola, mnogo benzina, lepo vreme, voljena ili u nedostatku iste - osoba sa kojom imate dobru fizičku hemiju, slične poglede na svet, dobra muzika i teraj.

Nema planiranja, može jedna fina obala, npr. francuska, italijanska, španska, hrvatska. Da bude leto i da bude toplo.

On zna dobro da vozi, a ja uživam u činu posmatranja njega menjajući brzine, motajući volan po krivinama i dodirujući me slučajno za koleno. Moj posao je da budem vickasta, da menjam muziku i da se divim pejzažima.

Kad bismo trebali da prespavamo, razvijemo šator na nekoj plaži, u idealnom slučaju, on vadi gitaru, koju, naravno, rastura, i svira "Nothing Else Matters" od Metalike. Gledamo patetično u zvezde, i uživamo jedući lubenice, ananas i smokve. (...)

Rano ujutro, dok je nebo još ružičasto, odlazimo da se osvežimo u more, pakujemo prnje i "jedrimo" u nepoznatom pravcu. Imamo sad samo jedan cilj - da nastavimo dalje...

19.4.11

Mama i tata na internetu

Moji roditelji su kupili laptop i priključili ga na internet. Na njemu je već bio instaliran skype, jer zbog njega su ga i uzeli.

Onaj ko nije objašnjavao kevi i ćaletu "užase" moderne tehnologije, ne zna ko je bio Tantal. Dakle, stiže meni SMS od tate: "Ćero, aj' na skip". Ja se ulogujem i pojavim na skype-u.

Tata: Ne znamo kako da uključimo internet.
Ja: Imate već internet, jer da nemate, ne biste mogli na skype.
Tata: Ma nemamo, to je skip.
Ja: Imate, jer "skip" ne radi bez interneta. Možda ne možete da nađete brauzer.
Tata: Šta je brazer?
Ja: To vam je ono e samo uvećano nekoliko puta, i piše INTERNET EXPLORER.
Tata: Evo ti mama.
Mama: Ne možemo na internet.
Ja: Mama, na internetu ste.
Mama: Kako jesmo?
Ja: Evo, šaljem ti link. Klikni na njega.
Mama: Evo jesam.
Ja: I? Je l' ti se otvorilo nešto?
Mama: Je. A, kako da sačuvam to da znam za drugi put?
Ja: Idi sad na ono gde ti piše http://blablabla.com i izbriši to. Onda ukucaj: google.com.
Mama: Jesam. I onda?
Ja: Onda ukucaš u google, šta 'oćeš da tražiš.
Mama: Evo - B92. I šta sad?
Ja: Sad klikneš na link i otvoriš ga.
Mama: Otvorilo se. Kako da sačuvam to sad, da znam da ne tražim opet?
Ja: Šta to?
Mama: Internet.
Ja: On ti stoji ili u task baru, ili u start meniju. Task bar je dole ta plava linija gde ti stoji sat i datum.
Mama: Aaa.
Ja: A, eksplorer ti se nalazi i u start meniju. Kad klikneš na start - odmah gore. Imaš veliko malo e i piše "Internet Explorer".
Mama: A, je l' možemo da gledamo naš dnevnik?
Ja: Ne znam, proveriću, pa ću vam javiti.
Mama: Ok. A, gde mogu da slušam muziku?
Tata: Tata je. Kako mogu da igram karte?
Mama: Kako da promenim pozadinu? Ne sviđa mi se ovo nešto tamno. 'Oću neko cveće.
Ja: Kad ono rekoste da imate slobodan dan?
Mama: Za Uskrs.
Ja: E, može, vidimo se za Uskrs. Sve ću da vam objasnim. Kiss. :*

13.4.11

Je li, druže, kako bi ti spremio ovo meso?

Novo vreme, nosi novo breme. Dakle, po samoj logici, nove probleme morali bismo da rešavamo savremenim, a ne metodama "bjež', puška te ub'la".

Da ne biste pomislili, da je mene majka pametnu rodila, kao što i jeste, otkriću vam, da sam inspiraciju za ovaj tekst, po ko zna koji put, dobila iz jednog članka mog omiljenog online časopisa www. spiegel.de.

Ovih dana se bakćemo stalno nekakvim političkim temama. Politika je u osnovi svega, osim što sam ja malo apolitičnija od drugih, ali držim se.

U pomenutom članku se kaže da konzervativni i religiozni ljudi imaju niži koeficijent inteligencije, nego što ga imaju liberalno orjentisani i manje religiozni. To je, naravno, potkrepljeno različitim eksperimentima u kojima su ljudi morali da se izjasne da li su i koliko religiozni, kao i da navedu svoje političko opredeljenje.

I sad počinje čapri.

U momentu kada je grom udario u drvo i stvorio prvi plamen, inteligentan (pra-) čovek je pokušao da napravi nešto od njega u svoju korist. Plamen je, naravno, bio jedna inovacija u prirodi i naš predak je, koristeći svoju inteligenciju, napredovao tako što je uvideo da može taj plamen da koristi kao osvetljenje, npr. u pećini. Drugi korak je, verovatno, bio taj, da je ubacio parče sirovog mesa, čisto da vidi šta će da se desi i kakvog je ukusa, a posle, nije hteo više ni da jede živo. Nakon što se dobro nažbokao zečetine spremane na žaru, naš junak napravio je baklju i vitlao njome nadaleko i naširoko, palio i žario po komšiluku i prenosio svoje novostečeno znanje drugima.

Mogli smo da stvari postavimo i drugačije.

Dakle, grom je pukao u drvo i stvorio je vatru. U tom momentu, naš predak, da kažemo - malo manje smeon, šećkao se po livadi i ugledao plamen. Strah ga je omeo da pokuša da izvuče najbolje iz novonastale situacije, iskulirao je i otišao dalje. On, sigurno, dugo vremena nije jeo pečeno meso, dok je njegov rođa već davnih dana otkrio čari pečenja.

Znamo da su konzervativci okrenuti tradiciji i familiji, što je u neku ruku dobro, jer je čovek malo zaštićeniji i sigurniji. S druge, tamne strane, on se nalazi u konzervi i zatvoren je prema spoljašnjem svetu, pa prema tome, trpi i njegova inteligencija. Kako ostaje konzervisan do daljnjeg, znači da će taj stalno da kida komade sirovog mesa, dok god ne dođe neko i kaže mu da to može i drugačije i da se usudi da proba, jer neće mu niko zbog toga glavu spljeskati.

Ovi drugi, imaju širok horizont ispred sebe, ali i veća muda, jer, u biti, mnogo velika muda moraš da imaš da bi ubacio drvo u vatru i gledao da li će da ti osmudi obrve ili osakati neki ekstremitet. Saznanje koje se dobija time je neprocenjivo i ključno za napredak civilizacije.

Godine su prolazile, i inteligentni predak je došao u goste kod primitivca. Ovaj mu je spremio sirovo meso, a naš rođa ga je uljudno odbio i rekao mu kako je zaostao i da on to više ne jede. Domaćin se uvredio i pokušao da ubije boga u svom komši, govoreći mu da je đubre izdajničko i poguzija, ali mu na pamet nije palo da pita svog gosta: "Je li, druže, a kako bi ti spremio ovo meso?"

9.4.11

Razmeštaj

Znate onu foru, dosadi vam vaša soba, nameštaj, stvari i želite da sve pobacate u pičku materinu i da uskočite u minimalističke vode?

Ceo život sakupljam stvari ko hrčak, ne radim to namerno, ali treba za ovo - treba za ono. Blago rečeno, od svih tih stvari što sam mislila da iskoristim, samo sam ukapirala da trebaju, ni manje ni više, nego za - kurac.

Izvinite me što psujem. Naprosto moram. Jer, kad nakon dvadesetak i više pomeranja jebenog nameštaja, i dalje niste zadovoljni, onda je vreme da promenite život, ne sobu, ne krevet, ne pisaći sto i ne prokleti orman - već život.

I tako, u celom tom pomeranju, ima nešto pozitivno - kratkoročno, doduše. Vidite sa koje strane pada najviše svetlosti, kako je pogodno premestiti pisaći sto, uviđate da imate previše ili premalo stvari i da ste počeli da bacate višak.

Ali, nemoj posle da žalite za bačenim viškom. Zapamtite: Jebene stvari vam neće trebati u životu. Postoji razlog što želite da ih bacite i postoji razlog zašto ste ih vukli.

Pomeranje nameštaja ima, za divno čudo, i negativnih aspekata kao što je npr. izgreban laminat, bubice i paukovi koji izmile niotkuda, a najveća je fora što ne postoje mobilne utičnice. Mislim, produžni kablovi da, ali onda će vam soba ličiti na jebeni zmijarnik.

Dakle, riktate se prema utičnicama. Jer, iskreno, trebaće vam za vaše skalamerije, kompjuter, boksove, lampe, kurce, palce i, dobro je da ostane još koja slobodna. Optimalno je da se nalaze svuda. Znam da preterujem, ali imajte u vidu da, ako ste ko ja, skloni pomeranju životnog prostora, utičnice će vam biti trn u oku.

Što se tiče prozora, znamo da se ispod njega nalazi radijator. Fora kod toga je što ćete možda poželeti da stavite krevet do prozora, ali ostavite dovoljno prostora da možete da se provučete iza kreveta do prozora i otvorite ga, operete itd.

Zapamtite, koliko god potkrovlje delovalo privlačno, nećete se usrećiti. Kao neka kancelarija, neki lounge kad vam dođu gosti - ok. Ali, kao soba, ne. Jer, kad tad ćete poželeti da razmeštate stvari po sobi gde boravite, a onda ćete se razočarati što ne možete da stavite orman baš tamo, jer je baš tamo - strana od krova.

I dosta sam drobila. Sad na posao. Stvari se neće same od sebe pomeriti.

8.4.11

Iz besmisla se rađa smisao

Kreneš i ideš. Ne znaš kuda. Ne znaš zašto. Ali ideš. I nešto ti ne da da staneš. A nanovo krećeš i nanovo se osvrćeš. Pitaš se: Kuda i zašto? Stalno postavljaš pitanja, ali ideš. Ne staješ. Samo se osvrćeš i dalje.

Gledaš napred. Vidiš put. I vidiš stranputice. Skrećeš na jednu. Pitaš se da li si skrenuo na pravi put ili si krenuo stranputicom. Kako god. Krenuo si. Ne staješ. Osvrćeš se i vidiš put sa kojeg si skrenuo. Sad je prošlost. Sad se čini stranputica.

Ideš dalje. Vidiš raskrsnicu. Istok, zapad, sever. Nema jug. Sa juga si došao i na jug ne možeš da se vratiš. Ostalo je da probaš da kreneš jednim putem nasumično. Izabireš pravi put koji se nastavlja na prvu stranputicu. Nastavljaš. Osvrćeš se. Nema vraćanja.

Gledaš unapred. Ispred tebe isprepletani putevi. Gledaš unazad. Iza tebe isprepletani putevi. Nema nazad. Tvoj put se opet završava. Raskrsnica. Još jedna u nizu. Skrećeš s puta na stranputicu. Nastavljaš. Ideš. Vidiš mnoštvo petlji.

Ne vidiš cilj. Ali vidiš put. I vidiš stranputice. Biraš i skrećeš. Bez logike. I ideš.

Bole te noge. Ne kapiraš celu tu zavrzlamu sa putevima i stranputicama. Čemu stremim? Kuda idem? Kuda sam pošao? Ali ideš. Zašto ideš? Čist automatizam.

3.4.11

Oni mogu - da obore žene s nogu

Mišljenja sam da muškarci nikad ne odrastu. I to je dobro tako, jer, kako bi se žene inače osećale superiornije? Dakle, svi muškarci su infantilni.

Negde duboko u podsvesti tinja taj njihov dečački duh, zapravo, on se nikad ni ne gasi. Ali, da li bi mi žene ikad pomislile da oni sve to rade zbog nas? Jer, baš ih boli uvo da se takmiče između sebe, ko će brže s viljuškarem da prođe kroz fabriku, ko će pre da se uspentra uz drvo ili bolje da upravlja autićima na daljinski.

Recimo da su to radili kad su bili mali klinci još nedovoljno zainteresovani za Milice, Marice i Slađane. Ali, kad su fizički odrasli, a u duši i dalje ostali deca, imaju tu potrebu da zadive nas žene na taj neki detinji način.

Evo primera da ne mislite da bulaznim nešto. Sećate se onog posta o trijatloncu? E, dotični je pokušavao na različite načine da me zadivi kako, eto, on može dobro da vozi skejt i šta sve može da uradi. Takmiči se za potvrdu koju će da dobije. Nema veze što se stidi da baci neku dobru žvaku, on savršeno vozi skejt.

Drugi primerak pokušao je da me zadivi na rolerima. Neskromno ću reći - razbio je! Toliko se lomio da pokaže kako on to može, i uživao je u sebi i svom spektaklu. Vozio je kao profi klizači na ledu, unazad, pravio piruete, kočio sa strane, bio faca i zadivio me, moram priznati. Toliko, da sam morala da ga poljubim, jer, jel', on je to zaslužio, a, bogami, i očekivao od mene.

S druge strane, meni to prija. Osećam se ko nemoćno žensko, mislim na skejtu, da ne bude zabune, a i na rolerima. Znam da je sve to njihov način zavođenja, i prihvatam tu igricu, kako bi drugačije. A, rado pristajem i da mi pokažu kako oni to rade. Meni, realno, i nije stalo da naučim da vozim te točkiće, ali mi je stalo da oni pokažu koliko su moćni. Oni uživaju u tome, ja uživam u tome i svima je dobro. Najlepše je posmatrati tu njihovu reakciju dok se trude, tada su mi najslađi.

Kasnije kad sa rolera pređu na kola, onda počnu da prave kristijane po gradu, i da dodaju gas na semaforu. Nikad neću da razumem ovaj fenomen. Nije bitno koliko je on intelektualac, doktor, ili igrač u drugoj ligi, mora da doda taj gas na semaforu da sve pršti. Mora da se zna ko je najpotentniji na semaforu. Mislim, to je providna igra, i svi znaju to, ali opet to rade. Očigledno da im je negde duboko usađeno u svest, to pokazivanje "da oni mogu - da obore ženu s nogu".

Najsvežiji primer datira od juče. Legla sam na klupicu da se sunčam, i pored mene je protutnjao jedan mali monster truck. Pomislila sam kako su dosadna deca i baš moraju da ometaju moj mir, dok sam zamišljala da se nalazim negde na Karibima i uživam na plaži. Uzdigla sam glavu i primetila da su neki dečaci stajali malo dalje i upravljali tim automobilčićem, dečaci od četrdeset godina.

Prvo mi je bilo smešno, a onda mi je postalo i veoma interesantno, jer sam, duboko u sebi, znala da oni to rade da zadive nas žene. Nije bitno što je to infantilno do bola, bitno je to da oni imaju nešto čime upravljaju i da to dobro rade.

Auto na daljinski je prašio po šljunku, kočio, preskakivao neke prepreke, zaletao se, radio svakakve pizdarije, a njime su upravljala velika deca koja su imali taj neki skriveni cilj da pokažu svoju dečačku maštu i time potvrde žensku superiornost. Komponenta "muvanja" nije ni ovde izostala, pa se mali automobilčić zaleteo, naglo zakočio tik do moje klupice i pokušao da se popne vertikalno do mene. Šta je usledilo potom?

Pogledala sam u pravcu čoveka koji je upravljao "vozilom" i nasmešila se. Šta bih ja drugo? On je to želeo i to je dobio. A, ja sam dobila potvrdu da je to uradio zbog mene. Dečaci...

31.3.11

Filozofija realnog
















Lepo je to ponekad; pljuga, cuga i filozofija.

Ko sam ja?
- Ti si smarač.

Kuda idem?
- Kuda si poš'o.

Šta je to ljubav?
- Kad ti se jebe samo s jednom osobom.

Da li postoji Bog?
- Naravno, to je onaj koji žene redovno dovodi do orgazma.

Da li je čovek zao ili je dobar?
- Koji čovek?

Šta je znanje?
- Ime jedne knjižare u Beogradu.

Šta je lepo?
- Opisni pridev.

Šta je to duša?
- Drugo ime za budalu.

Šta je smisao života?
- Da se ubiješ.

Da li ima života posle smrti?
- Ima. Kad umreš, drugi nastave da žive i posle tebe.

Šta je istina?
- Istina je da mi je pun džak filozofije.

Napomena: U tekstu je korišćen isključivo materijal iz autorkine glave.

28.3.11

Priča o jednoj ptici ili kako sam skoro skrenula s uma

Malo su me opet kritikovali da stalno pišem o ljubavi, dejtovima, flertovanju i tako tim muško-ženskim odnosima i igricama, pa sam čak čula komentar: "Stalno pišeš o tome, a nit' ima ljubavi, a seksa tek što nema!"

Evo, odlučila sam da ne frustriram više vas, a ni sebe, a pravo da vam kažem i smučilo mi se. Zato sam odlučila da vas danas smorim sa jednom potpuno neinteresantnom temom koja može da animira samo posmatrače ptica. A, svi znamo šta su posmatrači ptica kadri da urade zarad nešto malo akcije u ptičećem svetu. Da se ne pomeraju u mestu nekoliko sati.

Kako Vikipedija kaže, posmatranje ptica je praktični deo ornitologije, tj. nauke o pticama. Eto, da sam juče umrla, ne bih znala to. Ptice se posmatraju dvogledom ili nekakvom kamerom. Tačnije, vi ste voajeri ptica i razvrstavate ih po vrsti, polu i starosti.

Zašto pišem sve ovo? Mislim, mislićete da sam skrenula s pameću, što, doduše, nije daleko od istine, ali pišem vam jer sam sebe u'vatila kako voajerišem ptice i to one u kavezu.

U mom gradu postoji taj neki kavez u gradskom parku sa nekim egzotičnim pticama, donešenim iz Indonezije, Afrike, i pitaj Boga odakle. I u tom kavezu postoji jedna ptica, tačnije rečeno, ptičak. Ne liči na papagaja, na mačku još manje, a na svinju tek što ne liči. I sad ide onaj deo o mojoj "skrenutosti".

Šetajući tako s drugaricom pored tog kaveza, odlučih da bacim pogled na taj rasadnik egzotičnih ptičuraka i ugledah njega, ptička plavo-crnog perja i žućkastog kljuna. Zavodnik pravi, alfa mužjak međ' svim tim malim, bezbojnim, ništavnim ptičicama. Kapiram da su mu to bile neke konkubine, jer sve su gledale u njega kao u Boga. Pa i ja.

Priđoh da vidim opis ptice i vidim da joj je ime Beo, poreklom iz Indonezije. Ne spada u papagaje, što već rekoh. Momentalno sam se popalila i počela da je dozivam: "Beo, beo, beo, beo, beo, beo!" Ne znam šta sam očekivala, valjda da mi se odazove. Ne, luda sam zaista. Došetao je polako do rešetke, pošto je Crnogorac pa ga mrzi da leti, i uperio pogled u mene.

Sad ona čuvena: "Gledam ja njega, gleda on mene". I mi se gledamo. Po sledu stvari sad bi trebala da nastupi neka akcija, međutim, nastupilo je "MJAU". Ne verujući svojim ušima, bez svedoka da može da potvrdi, ptica je stajala ispred mene i počela da mjauče. Još jednom: Ne verujući svojim ušima, bez svedoka da može da potvrdi, ptica je stajala ispred mene i počela da mjauče!

Dozvala sam drugaricu koja je fotografisala naokolo i rekla joj da sam čula pticu kako mjauče. Gledala me je nemo. "Je l' ti dobro?" pitala me je. "Dobro mi je", odgovorila sam i nastavila dalje da posmatram pticu koja mi se kezila, ali da mjauče pred njom više nije htela. Oh, Bože, sad sam u govnima, još ću ispasti luda.

Drugarica se opet udaljila, a ja sam stajala i dalje nemo, posmatrala pticu i čekala da mjaukne. Nije zamjaukala, zagroktala je. Ptica je zagroktala nekoliko puta kao svinja. Sad sam se već zaista zabrinula za svoje mentalno zdravlje. O, jebote, da li je moguće da imam šizofreniju? Smem li da kažem nekom da sam čula pticu kako mjauče i grokće? Sledih se.

Opet sam rekla to drugarici: "Jesi li čula? Beo je zagroktao." Pogledala me je sa čuđenjem i pitala da li sam jela halucinogene gljive. "Naravno da nisam. Zašto mi ne veruješ?"

Odlučih da se maknem od te gajbe s tom čudnom pticom i odem dalje. Tek sam odmakla nekoliko koraka, Beo je počeo da zviždi za mnom, u stilu: "Fiju, fiju". Nemam ja problem inače s tim. Da se nalazim u bilo kakvoj mačističkoj državi tipa Srbije, Italije, Španije, pa da čovek pomisli, 'ajd, zviždi. Ali, u Švabiji je verovatnoća da će pre ptica da zazviždi za vama, nego muškarac.

Desila se i ta verovatnoća. Ptica je zazviždala za mnom i ja sam se okrenula. Pogledala sam je, pogledala ona mene i nekako sam shvatila da me zajebava.

Jebote, kakva inteligentna ptica, em mjauče, em grokće, em zviždi za mnom, a sad me još i zajebava. Ispričah ljudima tu priču, sve i pod cenu da me proglase za šizofreničarkom, svi su me gledali ko da sam pala s neke udaljene Galaksije X, obišla dva tri kruga oko atmosfere i aterirala na Zemlju.

" Da, da, kako da ne. " govorili su. "Ljudi, živi bili pa videli. Posmatrajte malo pticu, budite strpljivi" govorila sam ja.

Odlazila sam često na to mesto. Šećkala, dovodila prijatelje, nosila kameru, dozivala Bea, ali on više nije hteo ni da bekne. Osećala sam se poput onog jadnog prosjaka iz crtanog filma, kad nađe žapca koji peva, a on neće ni da bekne kad treba da nastupi u cirkusu.

Eto, cirkus, Beo je zajeban lik, totalno.

25.3.11

Doktore, plašim se ljubavi!

















- Dobro jutro, doktore!
- Dobro jutro, gospođice!
- Moram da vam se izjadam.
- Samo izvolite, zato sam tu.
- Sanjala sam onog idiota.
- Onog vašeg?
- Da, koga drugog?
- Opišite mi kako ste ga sanjali.
- Vidite, hteo je da me ima. Toliko je hteo da me ima, i toliko mi se gadio. Videla sam mu želju u očima pomešanu sa životinjskim, krvničkim nagonom. Bilo je užasno.
- Plašite se?
- Ne, više se gadim. Strah je nešto drugo. Gađenje je neizdrživo. Sve vreme me je teralo na povraćanje.
- Šta vam je bilo toliko odurno?
- Ma, sama pomisao na njega, na njegovo gutanje očima i nagone koji kuljaju u njemu. Došlo mi je da se izbrišem sa planete, da pobegnem negde daleko, da se ispovraćam ljudski.
- Mrzite ga?
- Da, svim srcem. Mislim da mi je srce otrovano mržnjom i da tu nema mesta za ljubav. Jednostavno, kontaminirano je.
- Ne možete to nekako racionalno da kontrolišete?
- Pokušavam, doktore! Ali, onda isplivaju podsvesno u snu te gadosti s njim. Pokušavam i da ga ne mrzim. Mrzim ga, dođavola! Ne razumem ni sama sebe zašto toliko.
- Znači, ovako u realnom svetu nemate osećanja gadosti prema njemu? Samo kad ga sanjate?
- U realnom svetu retko mislim na njega, ali onda me spopadne san i u san mi došeta on, sa krvlju u očima, i odvratnom pohotom u međunožju od koje mi se povraća.
- Razmislite dobro, šta je to od čega vam se najviše povraća?
- Od same pomisli na seks s njim, loše mi je.
- Zašto vam se toliko gadi?
- Gadi mi se, jer ne mogu da podnesem intimu s nekim koga mrzim.
- To je jasno. Ne morate ni da podnosite to. Shvatite da je to san.
- Ma, znam, san je to. San koji me progoni. Ubija. Teroriše.
- Da li postoje neki lepi momenti s tim čovekom kojih možete da se setite?
- U snu, to su samo gadosti. Ne sanjam lepo. Kad sanjam njega, uvek mi propadne dan. Ne plašim se, samo ga mrzim toliko da mi je muka. I onda me nešto guši kad se probudim.
- Guši vas?
- Da, guši me, kad sanjam teško. Neopisivo.
- Postoji li način da možete da oprostite tom čoveku iz snova?
- Ne znam. Teško da bih mogla.
- Pokušajte da smislite kako biste sebi najbolje mogli da pomognete.
- Kako? Da mi neko izbriše jedan deo mozga. I steriliše srce.
- Kako biste mogli da racionalizujete to vaše osećanje gađenja?
- Ne znam ni sama. Kad pokušam da potisnem, uvek izleti na površinu i stalno se ponavlja, kao talasi cunamija. Nezadrživo i neizdrživo. Onda mi dolaze do grla i guše me.
- Da li mislite, da ćete opet moći da poklonite nekom svoje srce?
- Ne znam. Ne zanima me. Zaista bih volela kad bih mogla. Teško mi je jako. Toliko da me sve boli. Zapravo, mislim, da su mi zidovi trenutno previsoki i predebeli za neku novu ljubav.
- To ne sme tako da ostane. Znate da to morate da menjate. I samo vi možete da nađete način kako.
- Ne uspeva mi. Mislim, možda to ne želim. Ljubav me ubija. Ljubav koju ne smem da dozvolim.
- Zašto ne smete da dozvolite?
- Jer me povređuje. Ili bar mislim da me povređuje. Ništa ne znam. Previše se kontrolišem što se tiče tih stvari.
- Mislite na intimne stvari?
- Mislim upravo na njih. Ne mislim na strast i seks.
- Jasno. Da li ste razmišljali kako da malo popustite? Malo da skinete taj gard?
- Jesam, hiljadu puta. Ali, uvek su pogrešni ljudi oko mene.
- Kako pogrešni?
- Pogrešni, zauzeti, zaleđeni, razočarani, teški, komplikovani.
- Šta vas privlači kod takvih ljudi?
- To što znam da me oni ne mogu povrediti svojom ljubavlju.
- Ljubavlju?
- Dobro, tačnije, onim što nije ljubav.
- Vama ne smeta to?
- Smeta mi, ali ne mogu protiv toga, treba mi taj jedan zaleđeni deo u koji ne smem da prodrem.
- Pojasnite malo taj zaleđeni deo.
- Pa, jednostavno, taj deo koji nema osećanja. Koncentrišem se na njega.
- Taj deo ne može da vas povredi?
- Ne.
- A onaj drugi deo?
- On može.
- Kako?
- Tako što se uvuče u mene i proždire me.
- Ljubav vas proždire?
- Ako hoćete da pričamo u tim terminima, da.
- Ne možete da podnesete?
- Nije da ne mogu. Ali mi treba taj drugi deo koji se distancira.
- Čega se plašite?
- Plašim se da će da me izbriše da ne postojim.
- Kao u snu?
- Da, kao u snu.
- Ako se predate?
- Da.
- Hm...gospođice, vi se plašite bliskosti.
- Može biti. Malo više.
- Šta ćemo da uradimo po tom pitanju?
- Ne znam, nisam pametna. Ostaću po strani.
- Mislite da ostanete ceo život tako po strani?
- Ako je potrebno, da.
- Ali, nije potrebno, znate to?
- Ne znam. Otupela sam. Uh, šta da vam kažem. Kupiću mačku pa ću da vežbam na njoj.
- Pobogu, treba vam povratna reakcija i razgovor. Mačka vam tu ne može pomoći.
- Znam, samo se šalim.
- Ali, da, treba da vežbate bliskost.
- Ponekad mislim da je imam previše, ali onda vidim da to nikad nije to.
- Samo treba da popustite malo. Pustite njega da vas vodi.
- Kuda da me vodi?
- Da vas povede.
- Mislite na ples?
- Mislim na ples, ako tako hoćete.
- U, redu.
- Dakle, dogovorili smo se?
- Izgleda.
- Poslušaćete me?
- Pokušaću. Nema mi druge.
- U, redu. Onda krenite na kurs plesa i dozvolite njemu da vodi...

LinkWithin

Related Posts Plugin for Blogger