17.4.14

Pešto od medveđeg luka


Hej, hej, društvo. Evo, 'vam nešto za pojest'. Pored kuće mi raste medveđi luk i to skontam tek danas, no bolje ikad, nego nikad, što bi rek'o Velja Ilić. :) Malo se šalimo i salimo.

Dakle, uberite jedno 150/200 listova luka - evo linak. Sad mu je vreme, pa navalite u šumu, ali pazite da ne uberete zvončiće. Slični su na prvi pogled, iako lukac miriše na lukac ima tanke listove i vidi se stabljika lista, zvončići ne mirišu na lukac i imaju debele mesnate listove. Ako sam dobro brala, onda bi trebalo da preživim, jer su zvonci otrovni. :)

Pošto ste ih ubrali, operite ih u hladnoj vodi, osušite (ja stavim u najlon kesu, zavitlam njome par puta i višak vode ostane u kesi). Ne otvarajte kišobran u zatvorenom prostoru. Iseckajte na sitnije komade. Dodajte beli lukac - 2 čena. Šaku indijskih orasa propržite 3 minute dok ne porumene.

E, sad, možete da budžite ovaj pesto tako što ćete da mu pridružite i pinjole, orase domaće, itd. Ja sam u svoj dodala ljuspice lana i skroz je ok. Naravno, posolite, dodajte ulje od repice (150 ml npr.) ali kapiram da može maslinovo za intenzivniji ukus ili suncokretovo ulje, ako baš ič nema u prodavnici.

Sve to u jednu činiju i miksajte onim mikserom za kremaste supe i sosove. I to je to. Sipajte u teglu, pospite još malo uljem da se ne kvari i voila.

Jedite uz bilo šta, ali najbolje šmeka sa krupno rendanim parmezanom na krep rollsima ili na sveže pečenom bagetu.

Prijatno!!!

14.4.14

Dvotočkaš moj dragi


 Dogovorim se ja sa sobom, a posle i sa drugaricom da idemo da vozimo naše dvotočkaše, al' da ta tura bude oko 60 km. Ima cilj, ima ruta, ima ženske, ima sve. Mom jedino ne rade prednje kočnice, odnosno, skinula sam ih sa opruge, jer grebu gumu, a to usporava. Previsoka sam za njega, nema svetla, izlizane mu gume, ali inače je sve O.K. 

Kupila sam ga polovnog od nekog Albanjerosa i dobar mi je za grad. Duže ture od 10 km u jednom pravcu nisam vozila. I sve do juče sam bila zadovoljna njime, jer po gradu nema potrebe da jurcaš, laganica, pratiš propise i tako dalje.

Krenule u 10:00 na tu našu turicu. Njen ganc novi, dere, debele gume, pod kompletnom opremom, korpom, svetlima, novi ram, kočnice. Moj jadni ćelo, em je spor, em mu fali sve. Osećam se kao da vrtim pedale u mestu. Drugarica me prešibala za minimum 200 m. Tugica.

Na nekom trećem kilometru, pita ona mene: "'Oće li izdržati tvoj bicikl ovoliki put?" Odgovaram da hoće, ne zavisi samo od bicikla, zavisi i od vozača. Ipak je ambicija najbitnija.

Svi su me preticali, drugarica je stajala i čekala na mene, čitala knjigu, sedela na klupi, ja sam pedalala kao hrčak u onom mlinu što se okreće. Ali uspesmo. Došle do cilja, pojele ručak, popile kafu i natrag.

Sutradan, odlučim ja da bacim ovog u staro gvožđe, ali pre ću da kupim novi. Izmerim visinu od međunožja do poda, pa pomnožim sa nekih 0,66 da izračunam koliko ram treba da ima cola.

Dođem u prodavnicu, svi modeli preko 500 eura, pa jebemu mater, ne kupujem golfa, nego bajs. Ajde, probaj jedan, probaj drugi, probaj treći. I pređem sa treka na kros model, više mi se dopada. Trek je tipičan za grad, udoban, ima svetla, blatobrane i pak treger. Kros je onako za divljanje po prirodi, ne baš kao mont, ali je dobar za svakakve puteve.

U drugoj prodavnici naiđem na kros za 400 evra, na sniženju. Sve odgovara, visina, dužina, brzina, lepota, sve sem cene. Vlasnik ne da na rate, a meni mnogo keša. Onda sam sebe ubedila da mi se ne isplati da kupujem tu lepotu od bajka, jer će mi ga ukrasti, ako ne kupim sajle od 300 evra. Tri komada - 300 evra.

Čitavo poslepodne sam provela čitajući o sigurnosnim sistemima i sajlama za privezivanje bicikala i na kraju došla do zaključka da mi se isplati imati dva dvotočkaša. Jedan za udobnu vožnju po gradu, i drugi, s kojim ću ići u krevet.

10.4.14

Ćutanje na telefonu

Krenula sam da operem kupatilo. Zvao je dobar dug. Znam u kakvom se stanju nalazi, pa sam prisilila sebe da budem vedra i raspoložena.

- Hej, ola čiko!
- Ola, čika!- Parle vu franse?
- Ne, ž n parle pa franse, hihi. Šta ima, kako si?
- Dobro, ok.
- Jesi li u nekoj gužvi sad?
- Ne, ne, palim cigaretu. 
- Jesi gledao sinoć utakmicu Mančester Junajted protiv Bajerna? Za koga si navijao?
- Za Mančester, naravno, Bavarci su ubraženi.
- Ja sam za Bajern, u inat jednom tipu koji se stalno kladi na Mančester Junajted i tako bila neka priča među nama... Je l' se osećaš bolje?
- Boli me vrat i seva prema glavi. Ludim.
- Znaš da kažu da je to sve na nervnoj bazi. Šta kažu doce?
- Pa, snimali su mi glavu, kažu da su našli par delova koji ne funkiconišu kako treba. Dali mi neke tablete da pijem.
- Kakve tablete?
- Nešto protiv demencije. Kao, ako ne počnem, stanje će da se pogorša.
- Jesi počeo da ih piješ?
- Ma,...
- Pa, jesi li?
- Pročitao sam uputstvo za upotrebu leka i...
- I?
- Nemam ja demenciju, imam te proklete bolove i ne znam kako da ih se rešim.
- Pa probaj da popiješ tablete, možda će ti biti bolje od njih, možda ćeš moći da funkcionišeš? Ne znam, ja mislim da bi trebalo da vodiš normalan život, daleko od te ustanove, je l' primaš posete?
- Ah, prijatelj našao devojku, pa me sad ni on ne posećuje.
- Je l' izlaziš? Je l' ideš kući?

(ćutanje)

- Hej, jesi dobro?
- Ma, sorry, nisam koncentrisan.
- Ok, nego, razmisli malo o tim tabletama, nemoj da se posle kaješ što nisi počeo na vreme da ih uzimaš. A, devojčice? Ima li kakvih pacijentkinja?
- Ma, nema.
- Koliko nisi?
- Tri godine, plašim se da nisam sposoban.
- Heeej, imaš 30 godina, to ti je malo, nisi dugo znaš... pa se plašiš gluposti, evo npr. ja imam fobiju od svega i svačega, znaš, nekako, nađi neku, bar ima ženskih koliko hoćeš.
- Ma, znam... hej, da te pitam nešto - a zašto se ti i ja nikad nismo kresnuli?

(ćutanje)

- Mi??? Hej, pa mi smo prijatelji.
- Pa, da super smo se slagali i razumeli.
- Ja, ja, ti znaš kako dolazi do seksa?

(ćutanje)

- Mislim, jesi ti bio zaljubljen u mene?
- Ne, ne, ali si mi bila seksi. Imali smo prilike.
- A, ne, znaš da je to kod mene malo komplikovano. Nisam htela da kvarim. Uostalom, nije se desio ni poljubac.

(ćutanje)

- Zašto ćutiš? Nije ti dobro? Daj, reci.
- Skrenuo sam misli.

(ćutanje)

- Ovaj, moram da završim kupatilo.

(ćutanje)

- Usisala sam, pa sam baš počela...

(ćutanje)

- Hej, daj, nemoj se ubijati u pojam, biće ti bolje, počni s tim tabletama, nađi novi hobi, idi u prirodu fotografiši!

(ćutanje)

- Ok, čujemo se onda drugi put. 
- Važi, čujemo se, ćao!

(plačem u sebi)

Jebem ti život.

8.4.14

Skini tu bretelicu, šta čekaš?

U poslednje vreme samo slušam o tome, kako deca poznatih izjavljuju da bi volela da budu pevači, glumci. Zašto bi iko normalan u današnjem svetu hteo da studira nešto i da puni svoju glavu znanjem da bi npr., spasao čovečanstvo ili barem učinio ovo društvo boljim i prijatnijim?

Svi već kapiramo da od nauke nema ništa. Nauka se ne forsira, nauka je marginalizovana. Jedna prostitutka ima pet puta veću zaradu od doktora nauka. O čemu mi pričamo? Svi žele da budu popularni, slavni, pa znate šta, lako je. Jebeno je lako.

Prvi korak je da odeš pod nož. Da, uzmi 6oo kubika silikona, natrpaj u nedra, isto toliko za dupe i malo manje za usta. Postala si popularna čim si se pojavila na vratima klinike. Sutradan se u nakaradnom izdanju pojavi na žurci i bićeš zvezda večeri. Zvezda sprdnje, ali ipak zvezda. Možda te pozovu u rijaliti, tamo ćeš, naravno, da tizuješ sve muškarce u nadi da će dobiti seksa. Pare se samo obrću.

Jebeš sve muke, karijere, uloženo vreme. Pojavi se s neobrijanim pazuhom, neko će ufotkati, napraviti meme od tebe i evo te na društvenim mrežama. Znamo šta je cena, a šta je nagrada?

Pa, lutko, biraj destinaciju, Maldivi, Karibi, Sejšeli, Dubai, sve što poželiš. Dok je silikona u sisama, dupetu i promaje u glavi, samo stavi prst na globus i neka budala će se već pobrinuti da otputuješ.

Onda, skini tu bretelicu, šta čekaš?

7.4.14

Nisam kod kuće

Nisam pisala za vikend. To je zato jer sam apsolutna vlast svog bloga i donela sam Zakon o nepisanju vikendom, koji je većina u skupštini u vidu mene usvojila. Možda sam pobegla od obaveza koje sam sama sebi nametnula?

Opet bih pobegla. Opet bežim. Od nečega i nekoga. Bežim jer ne pristajem, ne želim da pristanem. U večnoj sam potrazi za nečim i ne znam da li to postoji ili mi samo moja mašta sugeriše? Nešto kao Sveti Gral.

Prepuna sam energije. Za počinjanja iz početka. Za nedovršavanje ničega. Kako to čudno zvuči? Da li neko razume? Ne vezuje me ništa emotivno, da li je to razlog što se osećam odvezano da bih pobegla?

Paradoks je što bežim da bih ostala negde, što tražim destinaciju, a Konfučije se uporno nameće sa svojim: "Put je cilj." Ako je put cilj, da li shvatam taj put suviše bukvalno, pa mi za njega treba prevoz i gorivo? Ili je put život, a život kao takav sam po sebi cilj?

Upoznajem nove ljude. Nove moguće ljubavi. Pokažem interes, pa se povučem. Da li je to strah ili nedostatak interesa? Ne dozvoljavam sebi, na neki samo meni znan način, da budem srećna. Neki kažu - puno filozofiram. Zatvorila sam se, spustila roletne. Nisam kod kuće.

Gde sam kod kuće?


5.4.14

Biljozepam i krema za vukodlake

Nije da ne verujem lekarima i medicini, ali kad mi zatreba neki lekić, uvek pohrlim u biljni svet. Tako meni lekar prepiše biljni lekić na bazi kantariona, jer, je l', kad cela Srbija pije bromazepame, deprozepame, mogu i ja biljozepame.

Odem u apoteku, uzmem svoj pamić od kantariona i počnem da čitam uputstvo za upotrebu leka: neizlaganje suncu jer je fotosenzibilan. Ali boli mene dupe, pa ne možeš da mi zabraniš da se hranim vitaminom D, em je lepo, em je zdravo, izdržaću ja to.

I baš pripekla zvezda, odem da se sunčam, ponesem literaturu, fon, vodu, blokče i hemijsku. Užiiiiivam na suncu, proleće, reka, prelepost. Uveče dođem kući, spremim laganu večericu, sednem, ispišem nešto, objavim na blogu i osetim lagano peckanje po licu. Pogledam u ogledalo, nema crvenila, ma biće da sam bila predugo na suncu.

Odem na posao, peckanje se pojačalo. Pretvorilo se u pravi svrab. Uzmem pametnica apre sol losion za posle sunčanja i namažem. Gel koji hladi, nešto jeftino iz DM-a. I kao bude bolje.

Sutradan opet na sunce, namazala riba 30 SPF, nećeš majci ostati kući po tom vremenu. Uveče, ista priča, peče me lice, svrbi, ja kuliram, ma proći će - niko nije umro od peckanja posle sunčanja.

Dva dana, srećom nije bilo sunca, ali je sunce je l' te skriveno, a ja nisam nešto izlazila iz kuće. Sledeći dan se toliko peckanje jebeno pogoršalo da sam stavljala glavu u frižider, mokre obloge, a na licu ič za videti. Ne mogu da spavam, grabuljam se kao psihopata.

Odem do apoteke i kažem: "Jao, molim vas, dajte mi nešto da ublažim ovaj svrab, znate uzimam one na biljnoj bazi, osetljive na sunce, blabla." Žena mi proda Fenistil sa kortizolom. Aj, reko, možda pomogne. Dođem kući, namažem Fenistil, prijatno hladucka, ali upala se ne smiruje. Pizdim.

Uveče, da pročitam uputstvo za upotrebu kreme. Kad ono, stavka ispod, neželjna dejstva: pojačana maljavost, faca punog meseca - (prevod s nemačkog), e da me jebeš neću to govno više da mažem - treba još da se pretvorim u vukodlaka. Kako ću na pos'o i među ljude?

Odlučim da ne izbegavam zvezdu, škartiram biljozepam i kremu za vukodlake u korpu za otpatke i ćao, i homeopatija i hemija i nana - nanina. Kad smo kod nane, idem da skuvam nanu.

4.4.14

Uputstvo za ponašanje Srbina u otetom avionu

Srbin si i posreći ti se da putuješ avionom na letovanje u daleke arapske zemlje ili preko okeana. Spakovao si kofere, fila papuče, maksare, kožnu jaknu i rejbanke. Rodbina je već došla da te isprati jutros u 5 h sa trubačima jer nisu imali bus kasnije, a linijski taksiji bi ih odrali pa...

Prinuđen si, hteo - ne hteo, da misliš na svoju šljivu, dunju ili orah, što ti ga je deda posadio kad si se rodio. Dok se avion diže, škljocaš selfije ispred ovalnog prozora, oko tebe oblaci, milina - letiš. Posle ćeš te slike kačiti na fejs i naravno, staviti na public, da vidi i ONA i ONE.

Ne lezi vraže, u jednom momentu neko od putnika poviče: "Ovo je otmica, da se niko nije pomerio s mesta ili će biti eliminisan!"

Očekuješ da neka budala kaže: "Šalio sam se, apri li li", ali ne, ovaj je ozbiljan kao Krile u danima slave. "Ma, kome ti da sedne na svoje mesto, slušaj, ugasila se crvena lampica, mogu da se šetam po avionu i na rukama ako budem hteo."

Ti kao Srbin udariš na jačeg od sebe, umesto da se lepo povinuješ i prepustiš kontrolu otmičaru, jer ovaj želi da se oseća kao diktator Severne Koreje, a ne kao neka zapadnjačka čkica.

Otmičar izvadi nož: "'Oćeš ti da ćutiš ili ću sve da vas likvidiram?" Razmišljaš, kako je ovaj veći ludak čak i od tebe, kad čikica pored tebe, blago usplahirenim glasom: "Gospodine, ponašajte se razumno, sve će nas pobiti." Ti se hvataš za glavu i prizivaš Svetog Iliju i sve svece da ti objasne šta znači "razumno". Umesto svetaca, javlja se putnik: "Razumno, znači da sednete, ne radite ništa, ne provocirate i ne junačite se, kad za tim nema potrebe."

Gledaš, misliš, misliš, gledaš, misliš - e, neće oni tako sa mnom. Sedaš na svoje mesto, vadiš mobilni iz one dole mreže, pališ aplikaciju i "ahijaaaaahiii, trš!", mamu ti jebem, "ahiiiiiii, trš!!!" i tebi i tebi i tebi, nisam ja džaba oštrio koplja i natezao praćke dves'tčetiri sata dnevno, da mi sad neki ludak ne da da pređem nivo!

2.4.14

Voda


Otkad sam sebi zadala zadatak da trideset narednih dana napišem po post, moram da priznam da to ne ide baš tako lako. Juče sam, na primer, pisala o službenim psima. Zbog tog posta sam propustila piknik sa prijateljima na reci Rajni, uz nezaobilazan zalazak sunca. Ali, kad se čovek odluči da bude konsekventan, onda mora nekih stvari i da se odrekne.

Rajna. Predivna reka. Ove godine je vodostaj rekordno nizak, tako da su se pojavili peščani sprudovi, pa sad naiđeš na plažu nasred reke. Sedim na obali, ponela sam blok za skiciranje, ali pošto nisam neki talenat za crtanje, radije uzmem pa pišem nešto.

Ne bih mogla da zamislim da živim u gradu koji nema veliku vodu. Besmisleno je ići u šumu ili na livadu i zuriti u drvo. Voda zapravo i služi da u nju zuriš, razmišljaš, inspirišeš se i pišeš blog. Na reci gledaš kako teče, na moru kako se talasi penušaju i odbijaju o stene. Pored mene sede dve studentkinje i uče kineski: "Ćun ćun na ga ka nu nung ga ka". Šta su rekle, pojma nemam. Glupo mi da pitam, ovde ljudi nisu tako druželjubivi kao kod nas.

Razradio mi se rukopis. Posmatram kamenčiće u vodi, rečne alge i travu, gnjurke koje traže mesto uz stubove za gnezdo. Klinac u daljini viče: "Mama, daj vode, žedan sam." Slažem se s njim, ožednjeh i ja, vreme je da se kupim sa sveže natankanom dozom vitamina D - Doći ću sutra ponovo.




1.4.14

Nekoliko crtica iz života službenog psa

Pre neki dan je u novinama osvanula vest da će osam vojničkih pasa u Srbiji biti dato na eksperimentisanje, prilikom čega će im biti povađeni zubi, držaće ih u nekom boksu i izgladnjivati u naučne svrhe, da bi ih onda, naposletku, anestezirali i povadili im organe. Cilj eksperimenta je ispitivanje nekog implantata, valjda, zubnog, jer čemu onda vađenje zuba? Ljudi moji, da li ste vi svesni šta je pas? Šta je službeni pas? Šta je dresiran pas? Životinja, pametna, zahvalna i verna.

Imala sam priliku da putujem s jednim ovdašnjim nemačkim policajcem u istim kolima, gde smo pričali, između ostalog, i o tome čime se bavi i kakav je to posao. Policajac nije samo policajac, cajkan, pandur, ovaj je istražni i ide na lice mesta kad se desi neki zločin. Težak posao, vredan svakog respekta.

Pitala sam ga u jednom momentu: "Imate li pse?" Odgovorio je: "Naravno, bez pasa, neke akcije uopšte ne bi bilo moguće izvoditi. Koristimo ih za otkrivanje droge, eksploziva, razna krijumčarenja, praćenje tragova ubica, provalnika,  spasavanje ljudi u požarima, bukvalno, pas je nezamenjiv." Moje sledeće pitanje je bilo: "A, šta se dešava sa tim psima, kad više ne budu sposobni da obavljaju dužnost malog cajkana?" -"E, ti se psi onda penzionišu" reče čovek. "Kako, molim? Dobijaju penziju, lovu? Ne kapiram." "He, he" nasmeja se čovek i reče: "Ne, ne dobijaju novac, ali dobijaju hranu i negu do kraja života, što je za pse otprilike kao da su u penziji." Moje sledeće pitanje se odnosilo na to, kome onda pripadnu ti psi, kad se penzionišu. "Ko ih preuzme kad se penzionišu?" -"Zavisi, nekad ih damo hraniteljskim porodicama, a nekad ih uzme i dugogodišnji partner s kojim su zajedno radili. To je onda najlepše, onda ostanu u krugu prijatelja."

Eto, samo tih nekoliko crtica iz realnog života službenog psa. I da dodam, peticija građana Srbije je urodila plodom i isluženi psi Vojske Srbije se neće dati na eksperimentisanje.

U najmanju ruku takvi psi zaslužuju penziju ako ne i orden!





LinkWithin

Related Posts Plugin for Blogger