28.6.10

Mrzim te ljubavi moja!
















U glavi mi odzvanjaju zvuci gorčine, mržnje, ljubomore, zavisti. Nekim čudom oni imaju uvek višu frekvencu od umilnih ljubavnih reči, nežnosti, pažnje. Zašto ne mogu da zapamtim te lepe, ne vrišteće i ne razarajuće melodije? Budim se u tišini, a onda se pojave one: "Ne volim te", "Ne želim ništa od tebe", "Ne, ne, ne". Uvek "ne". I opet "ne". A bilo je "da". Nedavno je bilo "da". Zašto ne ostaje posle svega "da", zašto posle svega uvek ostaje "ne"?
Balansiramo na ivici između dva ekstrema. Volim te, mrzim te. Zapitaš li se ikad da li voliš sebe? Ti voliš sebe u meni, ja volim sebe u tebi. Zašto ne volimo jedno drugo?Egoizam je ono što nas ubija, volimo odraz u ogledalu, svoj sopstveni odraz i mrzimo taj isti odraz. Taj odraz nije idealan, zato sebe mrzim u tebi, a tebe, ljubavi moja, ne volim, nisi mi savršen, jer ja nisam savršena. Kako da te volim? Šta da volim? Ti si ja i ja sam ti, kako onda da volim tebe?

Nauči me. Molim te. Nauči kako da volim tebe, a ne sebe u tebi. Kako da mrzim tebe a ne sebe u tebi. Nauči me taj jezik suprotnosti, nauči me ljubavi! Ne mogu da podnesem više taj jezik, ne želim da me razumeš, ne želim da me shvatiš, želim da me voliš i da me ne razumeš, mene da voliš i mene da mrziš. Mene. Ne sebe. I želim da se svađamo jer se razlikujemo, ne da ti ubijaš sebe u meni, ni ja sebe u tebi, i onda da se mrzimo, ja svoj a ti svoj odraz u ogledalu. Shvati to, previše smo blizu, udaljimo se jedno od drugoga, naučimo da volimo sebe u sebi, a onda dođi da se upoznamo...

24.6.10

Orlovi slomljenih krila













Kao poštovalac fudbala, za neke, najvažnije sporedne stvari na svetu, osetila sam potrebu da iznesem javno svoje mišljenje. Nisam zaluđeni fanatik, već fan svoje zemlje i luckastih, neobičnih ljudi koji žive u njoj. Ako bih u ovom kontekstu bila prinuđena da postavim dijagnozu bio bi to definitivno borderline, granični poremećaj ličnosti i to za celu državu sa svim njenim građanima. Ovo nije nikakvo čudo, s obzirom na to kroz šta je morala da prođe naša zemlja, počevši od onog tužnog Kosovskog boja pa sve do današnjih dana. Jedna vrsta odbrambenog mehanizma je morala da se razvije, da bi sve nedaće koje su nas snašle mogle da se koliko-toliko izdrže, a da mentalni sistem ostane, opet koliko-toliko očuvan. Naravno, ovo je samo pretpostavka i nije argument, ali nije daleko ni od istine.

Posmatrajući situaciju oko svetskog prvenstva u fudbalu u Južnoj Africi i cele frke koja se digla kad su nam Ganezi poslali Jabulanija u mrežu, mogu da zapazim, da su naši ljudi skloni nipodaštavanju i totalnom obezvređivanju svoje reprezentacije jer nisu dobili "kick" koji su zaslužili, da bi, potom, nakon pogotka protiv Nemaca sav taj bes, impuls, mržnju, obezvređivanje zaboravili i dizali u nebesa sve i pritom vređali svog protivnika najopasnije i najstrašnije. Momenat, ovde nešto ne štima, ovo jeste poremećaj pri kome osoba najpre idealizuje, pa u nedostatku zadovoljenja potreba, obezvređuje i mrzi "svoj doskora idealan objekat" i obrnuto. U fazi idealizovanja, sve se loše zaboravlja i postavljaju se superlativi svuda i u svakom kontekstu: "Antić je car, carina, imamo najbolju reprezentaciju na svetu, pušite ge dušmani, nabili smo vam ga, zabili smo vam ga nakon 37 godina, hitleru gde pusti Poljaka da šutira penal..." Sprdnje do besmisla i let u neviđene visine. A onda...

Cela Srbija i verovatno cela dijaspora je bila spremna da uloži novac na pobedu naših "orlova", zaista su i stranci verovali u nas. Razočarali smo sami sebe, suviše smo leteli, nisko se prizemljili, potonuli. Šta se desilo? Verovavši da "kenguri" mogu da se pobede i da ne mrdneš nogom, opustili su se, bili su mislima već na tronu. Ne kažem da nisu trčali, trudili se, borili se, želeli da osvoje taj pehar, da budu dočekani ispred narodne skupštine jednom, da dokažu da mogu, da ih ljudi vole i poštuju, poleteli su, mnogo... Pobeda protiv "pancera" jeste bila slatka, previše slatka i zanosna. Zaboravili su da ne igraju protiv neke podrum lige, već protiv ekipe koja jeste zasluženo na svetskom prvenstvu kao i ostale. Uvidevši to, nakon zabijena 2 gola od Australijanaca, uključili su mehanizam preživljavanja u poslednjem momentu, probudio se nagon, adrenalin je zavladao. Igrali su žestoko, dali su sve od sebe, nisu želeli da veruju u protivnikovu pobedu, trebala im je doza droge, sad, odmah, uvek. Ne smemo da srušimo idealnu prezentaciju sebe, bio bi to kraj.

Poraz. Udarac po identitetu. "Mamu vam nesposobnu, bolje da sam dedu svoga poslao, napred "kenguri", Antiću gubitniku, šalješ onog mutavog šuntavila u igru, izbacuješ ovog, onog, babe, vučete se po terenu...." Zaista, zar smo zaboravili da su te "babe" bile zaslužne za najveću sreću i proslavu još samo nedelju dana ranije, zašto zaboravljamo takve stvari, zašto iz krajnosti u krajnost? Zašto biti tako ekstreman? Šta se desilo sa junacima? Pretvorili su se u pacove. Srušena je idealna slika, identitet se rasparčao u komade, ko smo? Bili smo pre nedelju dana opijeni tom idealnom slikom o sebi, ko su ovi pacovi da nam ruše san? Kako smeju samo? A verovali smo u njih...Da li smo? Iskreno, jesmo li bili uz njih i kad gube i kad dobijaju? Setimo se Gane. U zavisnosti da li smo dobili svoju dozu ekstremnog zadovoljstva, svoj "KICK", menja se ceo koncept vrednovanja.

Emocije nadiru, bes, tuga, razočaranje, budimo se iz sna, iz tripa koji je mogao postati stvarnost... Suviše smo povređeni, suviše boli rana. "Mrzim vas, nikada više ne želim da navijam za vas, stoko, treneru daj otkaz!" Mnogo nam je lakše tako, lakše je mrzeti onog koga smo voleli, to za nas nije više ista osoba. Osoba, reprezentacija koja je dovela da se tako bedno osećamo, nije ista ona koja nas je opijala na svom ružičastom i paperjastom oblaku. To bi bilo previše bolno. Zaboraviću, potisnuću, zaštitiću se. "Orlovi... ah, mrzim te ptice slomljenih krila što mi ne daju da letim...!"


13.6.10

Život - predstava u kojoj glumim











Kad mi neko kaže, život se živi, pogledam ga sa sumnjom u očima, jer je izrekao veliku laž. Mi smo lutke u pozorištu.

Koliko puta imate želju da iskažete svoje mišljenje, koje se naravno razlikuje od mišljenja drugih? Koliko puta bi nekoga oterali u majčinu, da znate da vam posle toga neće biti ništa? Rekli ste svoje mišljenje, svađali se, istresli se i sve je opet u redu. Koliko puta potiskujete impulse, koji vas ustvari dovode u tu neku realnost, daleko od pozorišnih zavesa?

Nemoj zbog mira u kući, nemoj zbog mira na poslu, nemoj zbog prijateljstva, nemoj zbog ovoga, onoga... a vi? Recimo, možete da apsolvirate akademiju dramskih umetnosti. Glumi ovde, glumi onde, pa da sam htela da glumim upisala bih pomenutu akademiju. Realno, zbog čega glumimo? Čega se bojimo? Zašto je u ovom svetu zabranjeno biti autentičan, ne u smislu kreketala što oblače kućni nameštaj kad izlaze na binu, već autentičan, u smislu, biti svoj, zaista, svoj, bez maski, bez zavesa, bez glume?

Ako kažemo profesoru nekog predmeta svoje mišljenje o tom predmetu, da li će nas on linčovati u budućnosti? Koliko je ljudi zaista spremno da prihvati konstruktivnu kritiku? Ako kažemo šefu da je đubre i stoka, sledi nam otkaz. Naravno, da ste konstruktivno izrekli šta mislite, ne biste sad bili mnogo besni i razočarani, jer vam je pijana, debela svinja šef, ne bi ni došlo do ovakvih vulgarnih ispada. Ako kažemo prijatelju svoje mišljenje, da li će i dalje hteti da se druži s vama?

Sigurna sam, da bi bilo manje nasilja, kada bi ljudi slobodno govorili ono što misle, bilo bi manje psihički bolesnih, manje fizioloških bolesti koje upravo i nastaju, jer smo robovi u društvu. Danas je čovek rob, rob koji ne sme da kaže šta misli, da ne bi ostavio loš utisak ili da ga ne bi pogrešno shvatili, jer je ludak ako kaže šta misli.

Ludak smem da budem, ali ovca neću. Zašto većina ljudi pliva sa strujom većine? Da li oni nemaju kritičko mišljenje prema stvarima, prema politici, prema modi, prema umetnosti i na kraju krajeva prema ljudima?

Potiskivanje je zlo, potiskivanje vodi ka nezadovoljstvu, ka mržnji, ka negativnim mislima, ka agresiji. Ljudi treba da budu slobodni da iskažu svoje mišljenje, u takvom društvu ne bi bilo ispada, u takvom društvu bi se i problemi rešavali na neki konstruktivniji način, u takvom društvu smo svi isti, nema razlike. Hoću da budem ludak u sopstvenoj predstavi, ludak koji ne mora da glumi, autentičan ludak koji igra svoju glavnu ulogu, ulogu realnog života.


6.6.10

Obična ljubavna pesma













Opet mi odlaziš u ovoj kišnoj noći,
nebo plače zbog tebe i mene,
znam da ne bih smela, ali ipak ću moći
da izrazim topla osećanja žene.

Najlepše pesme nastaju s tugom,
tom pratiljom vernom svake moje veze,
pozdravljam se s tobom kao s drugom,
al' znamo da to je tako bezveze.

Zato bolje da pozdrava nema,
manje boli, lepše ostaje sve,
u čemu je tajna, kad tajne nema
i zašto reči ostaju prazne?

Ne pišem pesme samo zbog rime,
u njima samo pronalazim spas,
želim zvati sve što ima ime
želim zvati tebe, želim zvati nas.

Sad već ona reč, što već glupo zvuči;
ljubav, šta je, kad je gluva, drema?
Zašto me baš ona uvek muči,
kad i kad je ima, kao da je nema?

Svi rastanci s tobom uvek pesme pišu,
u svake već dodam gorke kapi suze,
zašto najlepše reči ne mogu da dišu
da dišem za tebe od života duže?

LinkWithin

Related Posts Plugin for Blogger