26.12.10

Šta zna malo dete? Isto što i veliko.

Sećam se, mala sam bila i čuvala mlađeg brata, dok su roditelji bili na poslu u prvoj smeni. Kao starija pravila sam svakakve nestašluke sa mojim batom. Zapravo, on treba i da mi bude zahvalan za to, zaista nikad nam nije bilo dosadno.

Ja ne razumem moje roditelje da su oni imali poverenje u takvo jedno divlje derište - mene, ostavljavši mi odgovornost za mlađeg brata. Ipak, osim nekoliko incidenata u vidu slomljenog nosa, smrznutih stopala, razbijene vitrine, kremom za cipele išaranih zidova, polomljenog filadendrona, nije bilo, hvala Bogu, nekih traumatičnijih iskustava kada sam ja bila dežurna.

Ispričaću vam jednu dogodovštinu kad smo brat i ja ostali sami u kući, a roditelji ko i obično na poslu. Starije dete se dosađivalo i odlučilo da se bukvalno igra s mlađim. E, sad, verovatno znate za one fore kad ste na primer tetka, ili baba, strina, kuma, ili kao ja - starija sestra, pa kad uzmete malo dete - siroče, i onda ga provučete kroz noge tako da ono bukvalno napravi salto, naravno, držeći vas za ruke. Ne bi to sad bilo ništa toliko strašno da ja nisam uvatila mog batu naopačke i on svom snagom tresnuo o parket glavom, razbio usnu i raskrvario nos.

Kako obično to starije sestre veštice rade, uzeh da ucenjujem jadno dete da ne kaže roditeljima za taj incident, ili će biti svašta. Ostavih njega jadnog na kauču, a ja odoh da spasem svoje dupe. Kako, pitate se sad vi? Pa, pošto je bilo skoro pa 15h, vreme kad mama dolazi s posla, odlučih da idem u krevet i pokrijem se jorganom jer mi se baš nešto prispavalo. Uostalom, sva deca idu kad nešto zajebu pravac u krevet.

Tu su postojale opcije. Kad mama dođe, prvo će videti mog brata s krvavom usnom i razbijenim nosom, a onda mene kako 'pavam, pokrivena debelim pokrivačem preko glave. Nevina i čista sva. Dete 'pava. Neće da me budi. Deca se ne bude kad spavaju. Ne, sutra malo.

Nasuprot svim mojim očekivanjima, majka me "probudila" i pitala me što spavam u po' bela dana i što je bati raskrvarena usna i razbijen nos. Ja se, naravno, kako bi drugačije, pravim luda, i da ništa ne znam. Kako mogu da otkrijem sebe?

Vodi me u dnevnu sobu a moj mali brat pokazuje prstom na mene. Ja sam ga okretala na parketu? Šta zna malo dernjalo? Uveravam ga da je smotanko zapeo papučama za prag od vrata, i tako polomio labrnjicu.

Dramim, jer ako kažem, onda ću ja najebati, a i ovako sam nagrabusila. Uzimam da tešim i mazim svog batu i da mu punim glavu time kako je jadan obuo tatine papuče i trčkarao ko nenormalan, sapleo se i pao. Skoro pa sam uverljiva. Ne, neće da me sluša, pa to ti je. I uporno tvrdi, ono što se nije desilo.

Mama je videla da tu nisu čista posla i da nikako da jedno kaže, šta se desilo. Nije insistirala više na tome. Imala sam i ja grižu savesti. Ipak, osećala sam da sam pogrešila. Neki moral, šta li je. Obećala sam bratu da ću da mu kupim sladoled ako bude bio dobar i ne bude rekao šta se zapravo tu zbilo. Ja sam dobra seka. A on? On laže, ko mu je kriv što mlatara u tatinim papučama po kući.

23.12.10

Put ka vrhu piramide

Ovaj post se temelji na Maslovljevoj teoriji potreba u kojoj on opisuje stadijume razvoja čoveka kroz zadovoljavanje fizioloških i psiholoških potreba.

Prosečna ljudska jedinka u toku svog života teži da dostigne viši nivo zadovoljstva i ispunjenosti. Život je, zapravo, sušto zadovoljavanje potreba. Abraham Maslow je naš životni put pokušao da predstavi pomoću hijerarhijskog modela u vidu piramide.

Piramida se gradi od temelja, ne od vrha. Mada, ima pojedinaca među nama koji pokušavaju da grade piramidu od vrha. Ali to je jalov posao - kada se ikad išta gradilo od vrha?

Da bi piramida mogla da bude stabilna, vrlo je bitno da ima dobru osnovu. U najosnovnije ljudske potrebe se ubrajaju: potreba da diše, da jede, da pije, da se razmnožava, da se kreće i da spava. Ako te fiziološke potrebe nisu zadovoljene, teško da će čovek moći da se razvija dalje, odnosno da gradi viši stepen svog postojanja.

No, uzmimo da je većina ljudi fiziološki zbrinuta, neki više, neki manje. Sledeći korak jeste sačuvati našu personu, naše telo i omogućiti mu da traje. Ova potreba može da bude zadovoljena samo ako smo zdravi, imamo stalna primanja, mesto življenja i štitimo se od raznoraznih opasnosti. Dakle, veoma je bitno da se osećamo ušuškani u vlastitom biću i okruženju u kojem živimo.

Tako ušuškani i sigurni, penjemo se na sledeći stepen piramide, na kojem zadovoljavamo naše potrebe za pripadnošću, komunikacijom, intimnošću, prijateljstvom, otvoreni smo za ljubav, vezu i osnivanje porodice.

Zadovoljivši potrebe za pripadnošću, sledeći cilj je potreba za samopoštovanjem i respektom. Na ovom stepenu želimo da budemo uvažavani zbog naših dostignuća, osećamo se korisni, jednom rečju, da budemo dobri u onome što radimo i da nas ljudi cene zbog toga. Negativno ispoljavanje ove potrebe odlikuje se u osećanju niže vrednosti, potrebi za slavom, pažnjom i popularnošću.

Kad je zadovoljena potreba za uvažavanjem, krećemo se polako na najviši stepen postojanja, tzv. samoostvarenje. Ova potreba uključuje apsolutno prihvatanje svega što smo do sad postigli, našeg bića, drugih ljudi. Mi smo zadovoljni, zadovoljeni, ispunjeni i duhovno i fiziološki.

Postoje, naravno, patološki slučajevi ljudi kod kojih su neke potrebe izrazitije od drugih. Na primer, osoba kojoj očajnički treba ljubav, padaće u teške depresije zbog nedostatka iste, zapostaviće sve potrebe, zarad zadovoljenja samo te jedne. Tako će početi fizički da propada, jer joj fiziološka potreba nije primarna. Oni ljudi koji pate za statusom i uvažavanjem, takođe će učiniti sve kako bi se izborili za isti, kao primer možemo da uzmemo bivšeg predsednika Buša - patološki slučaj neostvarene osobe.

Kao i kod svake druge teorije, ova predstavlja idealan model kako bi trebao da izgleda naš put do vrha piramide. Uzevši u obzir da neki ljudi u svetu nemaju prilike da zadovolje ni najosnovnije potrebe za život, onda ne čudi ako se na tom stepenu ponašaju kao životinje, ubijaju i kradu da bi preživeli. Takvi ljudi su podložni manipulacijama sa svih strana. Ako uzmemo Rome kao primer, ili decu u Africi koja se šalju u rat, onda se zapitamo: "Pa, gde živimo mi?" A odgovor koji nam se nameće jeste: "Sva zla na ovom svetu proističu iz nezadovoljenih potreba." Kod nekih su to fiziološke, kod nekog potrebe za sigurnošću, kod nekog potrebe za pripadanjem, kod nekog potrebe za važnošću. S druge strane, ako smo zadovoljni i duhovno ispunjeni to znači da su sve naše ostale potrebe zadovoljene i da nema potrebe za izazivanjem sukoba i zla. Tada stojimo na vrhu piramide.

22.12.10

Strategije u marketingu ili kako uspešno potopiti brod

Subota je. Pola devet. Osnove marketinga. Već mi je muka što je subota i što sam morala na faks tako rano, a dan ko sa razglednice. Čas polako počinje da liči na spavaonicu. Dečko što sedi ispred mene je već prešao svoju REM fazu snivanja i uskoro će početi da mrda očima ispod sklopljenih kapaka, što će reći, sanjaće nešto duboko i intenzivno. Svi su počeli da se bave umetnošću. Neki crtaju, neki igraju iks-oks, neki se bave kreativnim pisanjem, neki gužvaju folije od čokolada i žvaka i prave origami figurice. Predavačica je na speedu, ako nije na speedu, sigurno je na koksu. Ili sam ja usporena. Pripremila je za današnji dan sigurno hiljadu slajdova minimum i neprekidno priča. Priča kao da ispaljuje rafale iz CECE. Počinjem da se istinski interesujem za strategije u marketingu. Pokušavam da je prekinem. Brinem se za nju, umreće bez vazduha. Ne, možda je žena astmatičar, diše u pauzi između menjanja slajdova. Slajdovi su pretrpani. Georgija 11 pt. umara oči, reči su dugačke svaka najmanje dvadeset karaktera, nemačke složenice. Kad ja držim prezentaciju bitan mi je estetski doživljaj. Bitno mi je i da moji učesnici malo uživaju i da to bude interesantno. Odlučujem se za Arial ili Calibri jer su ugodni za oko. Onda, nabacim malo boje, da to ne bude sve crno-belo. Pauze su bitne. Naučno je dokazano da koncentracija opada nakon 90 minuta. Javljam se za reč i pitam je da li možemo da pravimo češće pauze. Mislim da je to smisleno. Ako je ona robot, nismo mi. Nisam automatik. Može, naravno. Vrativši se s pauze, odmah počinje gde je stala. Kako uopšte zna gde? Šteta što nemam knjigu origamija pri sebi. Sad bih naučila da pravim te proklete ždralove i već ih napravila 1000 za dug i srećan život. Ko zna i ti seminari, možda i nije loša ideja razvijati strategije kako se usredsrediti na sve osim na sadržaj časa. Ovde se radi o marketingu. Opet se ponavljam. Bolest. Kolege do mene, sapatnici već su potopili sve nosače aviona, tankere, putničke i trgovačke brodove. One sa jednom, dve, tri, četiri, pet kockica ili kvadratića kako bi štreberi rekli. Smorili su se i oni. Verujem da je sledeća igrica vešanje. Vešanje profesora, haha. Nije smešno. Sigurno igraju na hobotnica reči kao što su složenice Gueteruebertragungssystem, Wachstumsmoeglichkeiten, Auftragsabwicklung. Hej, pronašla sam novu zanimaciju. Tražim najduže reči sa slajdova. Mislim da se gubim. Ženo, pravi pauzu za disanje, ugušićeš se. Ne, ja ću da se ugušim, treba mi maska za disanje pod vodom, upomoć, davim se! Ha, evo jedna: Informationsversorgung i druga od 23 slova: Verkaufsniederlassungen. Nemci su mazohisti. Zašto slažu sve te izrode od reči? Sve može lepo da se uklopi u jednu normalnu sporednu rečenicu, ili atribut. Pitaj boga. Ne znam ni ja više šta pišem. Samo pišem. Eingeschraenkte Steuerungsmoeglichkeiten ili ograničene mogućnosti upravljanja. Sad znam, Nemci žele da budu ekonomični. Nisu ko Srbi. Mi imamo lepo jednu rečenicu, tamo gde Švabe imaju jednu reč. Oni žele da sve izgovore i napišu u jednom dahu. Brate, sestro, uspori malo! Počinjem da pravim pletenice od šala. Uskoro ću to isto da radim sa šalom osobe ispred mene. Ne, uzeću sve šalove i praviti im pletenice. Prekidam. Post se pretvorio u žvaku. Danas sam naučila nešto važno što se tiče marketinga. Marketing ima devet slova od kojih su šest suglasnici a tri samoglasnici; da čovek može da diše jednom u pet minuta prilikom promene slajdova. I nek mi neko kaže da ne može. Može. Ipak je instinkt za preživljavanje najveći. Naučila sam i kako uspešno potopiti brod, a ono najosnovnije kako ga uspešno sakriti.

18.12.10

Dipl. đubrolog

Ovo zvanje se stiče otprilike u kasnim dvadesetim nakon jednog uspešnog ljubavnog loma u mladim danima.

Upoznali su se, skontali se, postali zavisni jedno od drugog, seks im je bio vrhunski, uživali su na sve moguće načine. Mislio je da naišao na "onu pravu" i da treba da je oženi. Planirali su zajedno gde će da žive, maštali o deci, jednom rečju - zaljubili se preko ušiju.

A onda je ona jednog dana izašla sa njenim drugaricama i on u iščekivanju brojao sate i minute do njenog dolaska. Bivao je ljubomoran, uzrujan, nije bio svoj. Šta sad ona radi? Možda se jebe u nekom haustoru. Mučile su ga misli, gubio je kontrolu nad njom, nad svojim životom. Nije imao poverenje u nju, behu vezani pupčanom vrpcom. Agonija je rasla.

Ona se vraća. Veša mu se oko vrata. Ljubi ga. On se otima. Pita je šta je radila, gde je bila tako dugo. Ljuti se, besni. Ona ga smiruje, on ne veruje. Nešto se slomilo u njemu. Poludeo je. Žena ga ima pod kontrolom. Gde to ima? On je pičkica koja ne sme ništa, jer je uveren da je našao ženu svog života, s druge strane nju je možda jeb'o ceo bataljon. E, neće moći. Ili-ili. "Marija, oćeš da se udaš za mene?"

Marija ne veruje. On hoće da je poseduje. Sve se izmaklo kontroli. Ne može bez nje više ni dana. Ubija je u pojam. Mladi su. Život je pred njima. Upoznaće druge momke. Otkud zna da je on "onaj pravi"? Nije, čim je tako kontroliše, izluđuje, kad je ljubomoran. Smeta joj, mora da ga se reši. Nekako. "Vlado, zar ne misliš da je prerano za brak?"

"Marija, ti si ona prava za mene." Ne dopada joj se njegov odgovor, on ima tek dvadeset godina, ona je možda druga žena u njegovom životu. Ne dopada joj se ideja o uzimanju slobode. "Vlado, ja bih jednu pauzu." "Pauzu? Ništa ti ne značim? Hoćeš da me ostaviš?"

Pisao joj je ljubavna pisma, pisao joj je preteća pisma, slao joj cveće, tražio povod da se sretnu, pratio je kad ona izađe napolje, zvao je telefonom. Napustila ga kučka. Ne želi više ništa s njim, jebala mu je kevu, njemu, njegovom egu. Osetio je neodoljivu potrebu da ga polira. EGO.

Svetiće se svim ženama od sad pa zauvek. Ljubav njegova ga je ostavila ko da je parče slanine bačeno međ' prožrdrljive kerove. Uništila ga je zauvek. Već ima u vidu jednu. Slađu iz trafike. Baca oko na njega, svaki put kad ode da kupi novine. Iskoristiće priliku da je potuca. Treba mu potvrda. On nije svoj, nije potpun, ne oseća se ko muškarac. "Slađo, danas izgledaš tako zanosno, šta kažeš na to da odemo na piće?"

Nije ona jedina, ne sme da bude jedina. Mora sebi da napravi još kombinacija. Mora da očajnički popuni sve praznine koje je prokleta kučka u njemu ostavila. Sve su žene iste. I treba da budu jebane. Ponižavao je žene i u svima njima gledao samo sredstvo za poliranje ega. Ubuđalog i bačenog u ćošak.

Znao je sve cake kako dobiti drogu koja mu je bila očajnički potrebna. Sa majčinskim tipovima ponašao se kao dete kojemu treba sisa. Starijim ženama od njega je govorio da izgledaju deset godina mlađe, tinejdžerkama kako su vrhunske ribe. Znao je svakoj žicu. I sve su bile lude za njim. I sve su gledale u njemu partnera za život. A on se igrao s njima. I ostavljao ih u rezervi kad mu zatrebaju. Besomučno ih je lagao i varao. Čestitam, Vlado, postao si diplomirani đubrolog!

Pred tako sređenog i napickanog njega, pojavila se Ona. Koleginica s đubrologije. Iskusna i željna potvrde. Razočarana kao on. Skontaše se. Ona je njemu bila jedna od onih varijanti što je imao da mu se nađu kad je u bedaku, on njoj takođe. Spajala ih je zajednička strast i zajednički nagon za potvrđivanjem. I osećaj kontrole. Nije im bilo svejedno, ali ne smeju da izgube kontrolu. Vlado je muško đubre, a Tanja je žensko. Srodne su duše. Zapravo mnogo su se svideli jedno drugom. I previše. Ko će da učini prvi korak?

Vlado je redukovao broj svojih afera, Tanja takođe. Postojala je sada samo Ona, za nju samo On. Ko će preuzeti inicijativu? Ko sme da krene u nešto posle svih tih iskustava i nebrojenih manipulacija? Poverenja nema. Igraće igre moći. Ona mora da vodi da bi se on osećao sigurno. Ne sme da rizikuje ovaj put. Njoj treba sigurnost da je on hoće. Ne sme da skida svoju masku zavodnice muškog roda, napustiće je. On mora, on mora da preuzme nešto!

Niko ne preduzima ništa. Vuku se. Potvrđuju se pomoću manipulacije. Nema lepih reči, nema ništa. Nije joj stalo do njega. Nije mu stalo do nje. "Tanja, šta ti želiš?" Kako sad da mu kaže da ona njega želi. "Ne znam, Vlado, ne znam šta želim, šta ti želiš?" Prokletstvo, ne želi ga. Lepo ju je pitao. Kao da bi njen odgovor promenio nešto. Zaista, da li bi?

Pokušaće još jednu taktiku. I još jednu. I još jednu. Raskinuće s njom. Ako ga voli, pašće pred njim. Popustiće. To će biti sjedinjenje konačno. " Tanja, mislim da je najbolje da se više ne viđamo." Slomio joj je srce. Dokaz da je ne voli. Kida ga na komade. Ona mora da iskulira. "Da, znaš, upravo sam htela da ti to predložim, ovo ne vodi više nikuda..."

13.12.10

Ko kosi, a ko vodu nosi

Na focus.de naletela sam na jedan interesantan tekst o metodama donošenja važnih odluka i odlučila da neka svoja zapaženja objavim ovde na blogu.

Zapitamo li se ponekad kako i na osnovu čega donosimo važne odluke u životu? Mnogi od nas sigurno imaju tu dilemu da li treba odlučiti pomoću razuma ili konsultovati intuiciju. Najrasprostranjenija metoda jeste svakako razumno odlučivanje, ona važi i za najpouzdaniju. Međutim, da li je sve baš tako?

Sigurno ste čuli za onu poslovicu: "Jutro je pametnije od večeri". Ona nam upravo govori o tome da je pre donošenja svake važne odluke najbitnije opustiti se i prespavati noć do sledećeg jutra. Ova metoda jeste efikasna i upravo nam ona govori koliko je intuicija veoma bitna stavka u odlučivanju. Zašto je to tako?

Uzmimo u obzir da mi većinu stvari svakodnevno obavljamo uz pomoć razuma, neprestano učimo i logički rešavamo probleme, pri tom koncentrišući se na njih. Zamislimo sada, da naš mozak mora da preradi sve za kratko vreme i donese odgovarajuću odluku. Pod 'sve' se podrazumeva prošlost, činjenično stanje i posledice, te nijanse i moguće varijante svakog od tih stanja pojedinačno.

Takav zadatak bi za naš mozak predstavljao ogromno opterećenje. To je zapravo i razlog što se on nalazi ponekad u "stand by" modusu. Kroz to stanje on se odmara, a ostalo čine emocije, odnosno nervni impulsi pohranjeni u mozgu kojima se ovaj služi da bi brže i kvalitetnije mogao da donese pravu odluku. Za njega su ti podražaji jedna vrsta prečica.

Ove prečice su naša intuicija. Ona proizilazi iz naših pređašnjih iskustava. Nažalost, ova iskustva mogu da utiču negativno na donošenje odluka, što u prenesenom smislu označava više straha i nesigurnosti. Možda je to razlog što se u većini slučajeva oslanjamo na naš razum ne pridajući intuiciji važnost koju zaslužuje?

U ovakvim situacijama veoma je važno pažljivo oslušnuti svoje unutrašnje biće i razumeti šta je to što smo doživeli, a da je prouzrokovalo strah i nesigurnost. Naravno, ovo ' gledanje u sebe' zahteva angažovanje razuma, tj. koncentraciju.

Iz navedenog da se zaključiti da je jedan dobar balans između srca i glave potreban. Takvo nešto moglo bi se opisati kao poslovni odnos između šefa i zaposlenih. A šef kaže: "Moja firma ne može uspešno da posluje ako su joj zaposleni umorni, iscrpljeni i preopterećeni. Zato, pre donošenja važnih odluka, slobodno uzmite odmor i dobro odspavajte."

10.12.10

Trijatlonac

Opisaću vam jednog momka sa kojim sam izašla na dejt, pa možda ukupno tri puta. Upoznali smo se na kursu italijanskog jezika, i zapravo je on jedna vrsta onih smušenih i neshvaćenih frikova, mada veoma inteligentan i obrazovan. Dečko studira biologiju i bavi se ništa manje nego trijatlonom. Nikad se pre nisam interesovala za sportske discipline, ali onda sam ukucala u google naš svemoćni i videla kakav je to sport. Trčanje, plivanje, vožnja bicikla. Ne, prvo plivanje, pa vožnja bicikla, trčanje, 'bem li ga.

Kako to biva, malo smo se zadirkivali na času i izrodile su se simpatije. Razmenili smo skajpove i neki sošl netvork i krenuli da kontaktiramo malo češće. Slao mi je muziku, prvi put sam otkrila Amy Winehouse, onda neke druge izvođače. Flertovali smo preko skajpa ko budale, dok mi nije postalo jasno da je dečko operisan od svake vrste muvalačke strategije. Mislim, mogli smo mi da flertujemo još mesecima, ali i to dosadi. Pređi na stvar kad te molim, kao da stalno odapinješ strelu a nikad da je odapneš. Pročitah negde. Dobro, de, ja ću, kad se on ne usudi.

Nekako smo baš bili u čatu i pričali o italijanskoj hrani i šta ti ja znam. Pomislih ne bi bilo loše da mu pomenem restoran koji baš sprema izvrsne specijalitete, možda nasedne. Heh, možda. Nekako i sam taj "porođaj" je protekao veoma mučno. Uostalom ne bi se ni zvao "porođaj" da nije mučan. Taj proces "porađanja" jeste proces ugovaranja dejta, da ne biste imali nekih nedoumica, ko se sad porađa.

Dogovorismo se. U 20 h ispred katedrale. Došao je u ugovoreno vreme. Seli smo, naručila sam jedan Ramazzotti a on sok od jabuke. Haha, pa kako da zaboravim, on je sportista, ne pije. On je neku laganicu zatim pojeo, neke dinje sa šunkom, a ja sam lepo špagete fruti di mare, nek ide život. Cedili smo tu, pričali neke nebitne stvari, on o svom sportu, on o svom sportu, dobro, možda malo i o sportu.

Posle smo otišli u neki lokal sa živom muzikom, mislim da je išao neki bluz, ne sećam se. Sećam se da je dečko naručio bezalkoholno pivo. Da, opet zaboravljam, sportista. Ja sam onda naručila vino. I ajde, nekako smo se odlepili, uviđam kako mi posle čašice postaje sve lepši. Mislim, lep je, atletski građen, zdravo se hrani, zdravo živi, e, jesam pomenula da se bavi sportom?

Prati me kući. U blizini stanuje. Pešačili smo četiri km, pričao je o nekim sveštenicima, pitaj boga, nešto malo i o tome kako ima sestru a ima i brata koji se bavi sportom, ali ovaj tera bijatlon. Zatim da je on lično, ne brat, bio vicešampion sveta u trijatlonu kao junior. I da mu je cilj da se spremi za olimpijadu.

Nekako smo se i poljubili. I krene to. Počne zaista veoma lepo. Dogovorimo se za sledeći dejt. Došao mi je na dasci, na skejtbordu. Simpatično, možda nešto što sam oduvek želela, nekog da zajedno sa mnom proživljava tinejdžerske godine. Cool. Ubrzo sam stala na taj njegov skejt kao da učim, dao mi je ruku, prijalo mi je to nestašno ponašanje. Sve je delovalo tako nevino i slatko. Počeli smo da pričamo malo i o vezama. Mora se. "Meni treba u principu mnogo slobodnog prostora" kažem ja. On me pita: "Kako to misliš?" "Pa, mislim tako kao što sam rekla, ne volim da mi neko oduzima slobodu" (Budalo, sad znaš šta si rekla!) "Aha" .

Pošli smo dalje, već se i mesec pojavio i baš je bio romantičan, i jezero i klupa, mesec je imao čak i jednu zvezdicu koja je sijala. Još uvek nismo postigli nivo prisnosti da bismo se nekako držali za ruke ili barem radili na tome. Strejndž. Mi smo stranci. Dečko je izjavio iz čista mira: "Pogledaj, kako mesec izgleda, ko peder." I nikad neću zaboraviti tu njegovu rečenicu, valjda je hteo posebno da naglasi kako je konstelacija na nebu bila neviđeno bljutavo romantična, a mi dve morončine koje ne znaju da iskoriste to. Stigli smo u neku ulicu u kojoj je bilo najmanje tridesetak kontejnera za smeće, i tu nas je uvatilo. Strast. Sve je savršeno bilo. Išlo je i to s ručicama. Na svakih pet metara smo se strasno ljubili. Mislila sam u sebi, zajebi bre onu tvoju slobodu, dečko je pravi, inteligentan, simpatičan i dobro se ljubi. Šta ćeš više? Daj mu šansu, ženska!

I ženska mu da šansu. Trenirao je svaki jebeni dan posle faksa. Spremao se valjda za nešto. Ceo dan na faksu, sa mnom na skajpu, posle toga trening, 10 km trčanje, 2 km plivanje, 90 km vožnja bicikla. Pa da li je to normalno? Već sam odlučila, da ga korpiram, ne treba mi neko ko nema vremena za mene. Dogovorismo se opet za neki dejt, ići ćemo na sladoled kad se on vrati iz pitaj boga odakle. Stiže porukica: " Sorry, moram da ti otkažem, upravo sam sišao sa bicikla, vozio sam 180 km danas, ne osećam noge." Mislim u sebi, ne osećaš ni dupe a ni jaja više.

Pobesnela sam. Ispalio me zbog jebenog sporta. Možda nije ni imao nekog interesovanja. Možda su mu jaja otpala sedeći na bajsu. Okupiralo me negativno mišljenje. Ne, korpiraćeš ga pre nego što on tebi da korpu. Odmah i sad. Kurvanjski preko poruke. Ne zanima te. Budi đubre!

Uzimam telefon, šaljem mu porukicu: "Vidim da nemaš interesa, i mislim da je bolje da se više ne viđamo. Tvoja warm up faza je istekla! Želim ti sve najbolje!" Sent. Poslao je natrag: "Uveravam te da nije istina to što tvrdiš, ovih dana samo nemam vremena, imam obaveze na faksu a i treniram svaki dan. Ali, ako tako misliš :("

To je to bilo. Kratko a jebitačno! Sa nedovoljno komunikacije ali sa mnogo sporta. Skapirala sam da su profi sportisti frikovi kakvih nema. I šta oni time pokušavaju? Da se potvrde. Svaki dan sve više. A onda i žele da im se dive. A, ja ne želim nikom da se divim. I možda je tu puklo? Dabome.

7.12.10

Mali, ali je tehničar

Kod vrste Homo sapiensa, ovakva izjava obično znači: "Raspolažem onim čim raspolažem, mogu ali sam mali." Ne i kod jedne vrste paukova. Oni bi imali neku drugu krilaticu: "Velik sam, ali sam dobar sluga." A sad malo iskreno, koja ženka želi nekog tromog, nabildovanog narcisa?

Jedna podatna i na parenje spremna paučica je veštičara. Tako će ona izabrati pauka koji može "duže" da baca niti, tj, pauka kaskadera, koji se polomi da je zavata na nekom listu. Inače, nema mu spasa. Kaskader je, naravno, "Kazanova", a ona hoće samo njega. Ne jebe ona ove bildere, narcise, što se unište da izbacaju niti, svaki dan po 5 puta u teretani i uzimaju neke anabolike i proteine. Nou gou, ona 'oće promiskuitetnog malog, spretnog i okretnog "drkadžiju". Da je ubode i ode. Jer ako ostane, jebaće mu milu majku njegovu.

Ova ženka, ne samo što je veštičara, već je i monstrum. Ogromna je i u stanju je da smaže svog nabudženog baju, ako se desi da on hoće da je pukne otpozadi, a pošto je trom i nesposoban da pobegne, fasov'o bi najstrašnije. Ali ti veliki baje se uglavnom i ne "omaste" previše, jer da bi došli do svog objekta požude, moraju da nauče da svojski barataju svojim alatom. Jedino što ih sprečava u tome je što su smotani ko sajle.

U momentu kad izbace svoju nitku, pauci moraju i da se prebace preko nje. Samo najbolji i najspretniji, što će reći, gimnastičari i kaskaderi to mogu, jer su tehnički izdržljivi a priroda ih je obdarila malom masom. Nema tu cile-mile kod Frau Nje. Zna se šta se ceni. "Ne možeš? Idi, neću te ni uzeti u obzir. Begaj, nesposobnjakoviću jedan!"

Frau ženka je ovde nadmoćna i može da bira. Samo onaj baja koji voli slobodu, hrani se zdravo i redovno upražnjava kardio-vežbe stekne to pravo da je pošteno opauči.

5.12.10

Zov














Razmišljam da odem. Ili da se vratim. Ne znam.
Šta je ono, što nas drži negde? Da li je to neko?
Ili je to nešto? Da li je to inercija? Ili je... Nema dalje.
Nešto od ovoga sigurno jeste.
Želim da nađem svoje pristanište.
A onda opet želim da odem iz njega, da bih se vratila.
Čudno je to. Taj neki zov za daljinom, i zov za povratkom.
Gde? Kuda? Rastrzana sam.
Možda jer imam izbora.
Ili što ne umem da izaberem?
Možda što moji prijatelji više nisu tu?
Ili što deo mene nije sa mnom.
Ili što se nigde ne osećam kod kuće.
Kad zagrlim jastuk i legnem na svoj stari krevet,
možda se onda budem osetila kao nekad,
kad sam bila kod kuće i čekala da me brat probudi za kafu,
otac naloži vatru a majka ispeče pitu.
Nedostaje mi sve to.
A onda opet želim da odem da bih se vratila.

LinkWithin

Related Posts Plugin for Blogger