24.2.11

Zašto volim svog muža Miku Pitona

Upoznaću vas sa svojim mužem. Zove se Mika, a preziva Piton. Čovek je Srbin pravoslavac, jedino on to još ne zna. Rođen je na Balkanu. Odvaljen je od stene, tamo negde u brdima iza Međeđe. Njegova baba je bila najlepša devojka u selu. Deda mu je zarađivao silne pare preko bare, posle se vratio i sazidao pečenjaru. Subotom su se tamo pekli najukusniji prasići. Jagnjad se obrtala utorkom. Što baš utorkom, ne bih znala reći.

Mika voli da peva po vašarima. Ja mu lepo kažem da bi bolje zvučao kad bih mu ja bila prateći vokal, on neće da me sluša. Zapravo, mnogo volim kad on mene ne sluša. To dokazuje svu silinu njegovog balkanksog porekla. A, on je alfa mužjak. I samo moj. I ima šmekerske brčiće.

Način na koji me je zaprosio bio je VAU! Doveo mi je harmonikaše pod prozor i poč'o čovek da peva: "Ajde, Jano, kolo da igramo" Isprva mi je to bilo malo smešno i drugarice su mi se smejale kakvog sam čoveka našla. Ali ljubav ne bira ni mesto, ni vreme, ni godine. Posle su se uverile da sam bila u pravu. Kako bi drugačije.

Mika strašno voli da pije pivo. Razmišljali smo da otvorimo pivaru od tih para što on zaradi po tezgama. On toliko otezgari da ja nemam potrebe uopšte ni prstom da mrdnem, što meni i odgovara jer ja sam tipično balkansko žensko koje najviše voli da obitava u kuhinji.

Moj muž najviše voli kad mu spremim pečenu teleću glavu sa restovanim krompirom. Uz to dodam još i neoljušćenog belog luka da se peče zajedno u rerni. To je recept koji sam dobila od njegove majke Danice, kaže da tako bolje šmeka. Voli strašno i zelenu svežu salatu, paradajz, rotkvice i mladi luk. Naravno, sve to imamo u našoj bašti koju redovno plevim od korova.

Mnogo volim svog muža. On je jedini čovek na svetu kojeg slušam. Ne znam kako je uspeo da me ukroti, ali, verujte mi na reč, svi pre njega su bili šonje šonjavi koji su hteli da žensko vodi glavnu reč. Kad su takve konstelacije, muško, ako je muško, uvek će hteti da se bori protiv ženske dominacije, a žensko protiv muške. Ali, Mika se izborio.

Ono što najviše cenim kod njega jeste taj njegov balkanski mentalitet pomešan sa zapadnjačkom papučarskom nežnošću. Da, Mika ima zapadnjačke korene. Jedna baba sa materine strane mu je bila Amerikanka. I to je, verovatno, kombinacija kojom me je dobio.

Kad sam tužna i kad mi nije ni do čega, ja mu se samo spustim u krilo, a on me pomazi po glavici i kaže: "Nemoj da si tak'a, nisi mi lijepa kad si tužna" i ja se odmah nasmejem i oraspoložim.

Nedeljom moj muž kuva kafu i pravi palačinke u šatou. Posle toga se lepo zavalimo u fotelju i gledamo Leu Kiš. On nju obožava, kaže da se uvek lepo smeje i ima super fore. Ja budem ljubomorna, pa ga čapnem. Onda on meni kaže: "Što si luda, maco, svega mi, znaš da tebe volim najviše na svijetu!" Ja se onda smirim, odem u kuhinju i donesem nam po pivkana.

22.2.11

Dijete moje, da ti kaže nešto baba Čara

Na kraju sela stajala je kuća od nekih sivih trošnih dasaka sa krovom za koji se činilo da može svakog časa da se uruši. U dvorištu je bilo neko žuto kučište koje je pretilo da se iskida sa lanca. Moja drugarica i ja pokucali smo na vrata matore drvene bajte. Zajedno smo imale nekih 26 godina, ona 13, ja 13. Interesovala nas je budućnost.

- Uđite, ljepojke! (odgovori baba) znam ja zašto ste došle.
- Bako, mi smo došle da nam gledaš u karte.
- E, ko da baba Čara ne zna (reče baba samouvereno).

Posedasmo za sto na kojem se caklila plavo-bela mušema.

- Ti mala, ti ćeš imati 'edan veoma buran život (baba se obraćala meni).
- Kako buran? (pitala sam je)
- Da ti kažem, sejo, težak i uzbudljiv. De, promješaj ove karte.

Baba mi je pružila špil karata koje su se lepile jedna za drugu, ali ne opet toliko da nisam mogla da ih promešam. Uzeh da mešam.

- De, izvuci jednu kartu (zapovedi baba)

Izvlačim dečka karo.

- Sejo, karta ne laže (ustanovila je nakon što je prosula špil karata po drvenom stolu, na kojem su gorele dve voštane sveće).
- Šta kaže? (upitah je radoznalo)
- Ti imaš sade 13 godina, jel'de?
- Jeste, bako.
- Sviko ti se jedan momak, ima 'nako zekastu kosu i plavije je očiju.
- Aha (unezvereno sam gledala u babu kako pogađa)
- Stariji je od tebe čet'ri god'ne (nastavlja stara dalje), puno mladije djevojaka bi pošle š njime, opasan ti je taj.
- Što, bako, opasan? Hoće li se zaljubiti u mene? (radoznala sam)
- E, sine, kako on koju pogleda, tako se ona jadna zaljubi u nj. Vidi baba da nijesi ni ti ostala po strani. Ljubićeš se š njime, oćeš, ali za 'edno godinu dana.
- Za godinu dana imaću četrnaest (baba me uveselila)
- Pa, e, sade si još mlada. Sa četrn'est ti ćeš njega zavesti na nekoj igranki.
- Ja njega zavesti? (pomislih da baka ne zna šta priča)
- Da, dijete, opasnica si ti. Nijesi sade još, al' dogod'ne. Ti ćeš njega prva poljubiti.
- Eh? (sad već ne verujem šta stara govori)
- Znadem da mi ne vjeruješ, ali, slušaj šta ti velim. Sjetićeš se ti babe Čare.

Moja drugarica već je krenula da se vrpolji i pita se kad će ona da dođe na red da joj baba "gleda".
Baba je otišla u kuhinju da pristavi kafu za nas tri.

Vraćajući se sa džezvom i tri šoljice, reče mojoj drugarici:
- Dijete, ne bilo ti krivo, da dođeš ti druga puta. Ne mere baba sve odjedared. No, moreš 'ođe ostati, ne smetaš ti.
- Dobro, bako (drugarica je uzvratila).

- De, da nastavimo dalje (reče baba ispijajući kafu) ti ćeš, dijete moje, tog tvog zekana, zavesti neđe na nekoj igranki. I ljubićete se.
- Bako, hoće li se zaljubiti u mene? (upitah ponovo)
- Neće, sejo, pogan je on. On bi ćio tebe 'nako, znadeš?
- Eh, bako, šta pričaš. Pa, mlada sam ja za to.
- 'Esi, znade baba, znade i on da si ti mlada i fina cur'ca. Neđe za dvije god'ne, on će ćeti jope biti s tobom.
- Opet?
- E, da, ti ćeš se odseliti u drugi grad, malo dalje. I srešćete se slučajno. I jope ćeš ga zavesti.
- Kako to? (već počinjem da sumnjam u babino proročanstvo)
- Ćud je ženska to. Ti ćeš njemu da se svetiš.
- Da se svetim? Kako da se svetim?
- E, što bi on tebe ćio samo 'nako, a ti se ne daš lako. Ne daš se ti nikako (baba udari u smeh)

Srčem svoju kaficu i smeškam se onome što baba govori. Nisam joj verovala nešto posebno.

- I šta će biti onda? (ubi me radoznalost)
- Jope ćeš se ljubiti š njime, i jope ćeš ga ostaviti.
- 'Oće li se on ovog puta zaljubiti u mene? (upitah babu po stoti put)
- 'Oće, sine, al' neće ćeti poći za te. Znade on da si ti mlada za nj.
- Ali, zaljubiće se?
- 'Oće, sine, ali neće te ćeti žen'ti. Muški su to, 'oće oni da prožive prije braka.
- Pa, dobro, 'oću li se kasnije udati za njega? (sad me već zaintrigiralo)
- Sine, tvoj zekan će oženiti drugu. Napraviće joj dijete na nekoj igranki.
- Bako, sad si me rastužila (suznim očima prinosim šoljicu kafe ka ustima)
- Nemoj, dijete moje (baba me gladi po kosi). Njemu neće biti lako u životu. Ne voli on nju.
- Ma, dobro, neću.
- Proći će četrn'est godina (nastavlja baba). I on će ćeti poći za te.
- Kako? Oženjen je i ima dete?
- 'Est, al' nije sretan š njome. I kaje se sade što tebe nije ćio vodati za ručicu.
- Šta će onda da se desi? (zanima me)
- Onda će ti izjaviti ljubav, i lijepo će pričati s tobom.
- To nema smisla, on je oženjen!
- Polako, dijete. On će ti se povjeriti i ti ćeš ga razumijeti. Plakaće.
- On? (sad mi je nekako još više tužno)
- E, da. Posta' je kockar i pijanica. Propade čo'jek.
- Au, bako, ja ne bih više da mi gledaš. Dosta mi je.
- Dobro, sine, kako gođ ti veliš.

Popismo kafu do kraja, zahvalismo se i odosmo.

Sutradan dođosmo ponovo kod babe. Ovog puta zbog drugarice. Reče njoj da promješa karte i izvuče jednu. Ona izvuče dečka karo.

- Dijete moje, da ti kaže baba Čara, udaćeš se za dvije god'ne. Za otog ljepotana zekaste kose i plavije očiju...

20.2.11

Samo malo bacam hejt na februar

Volim ovakva raspoloženja. Pijem kafu, i naletim na post o fekalijama, dobar inače. Ali mi u tom momentu nije bio. Pročitah ga do kraja, kako bih drugačije. Tja, ko mi je kriv kad pijem i surfujem po belom netu.

Napolju je pingvin, nadam se onaj poslednji u ovoj dekadi zime i počeo je da pada onaj odvratni, mokri sneg što ne ostaje. Sve je vlažno, hladno, i mračno i gde god se okreneš neka tuga i depresija. Ljudi, što ste depresivni toliko?

Dobila sam godišnje sledovanje bronhitisa. Jedno po februaru, to mora da bude. Čisto ono da dokaže da nisam od čelika pa me baš lepo isfaširao. Ali, ne dam se ja. Dok je meni mene - ima da nam bude dobro.

I da, upalo mi u oči koliko je ljudi bolesno i ima temperaturu, a mesec februar je inače dobio ime od lat. reči februare što znači "čistiti". Čistiti šta? Možda sneg. Zapravo je februar mesec temperature od lat. reči febris - "temperatura".

Uskoro će maškare. Da li treba da ponavljam koliko mrzim to sodomovanje i bludničenje pod maskama? Kao teraju zimu terajući se međusobno, razvaljujući se od alkohola i seksa. Ako je teraju, evo, staviću i ja svoju periku, zajahaću metlu i odoh da orgijam. Ali, kapiram da će zima da potraje do aprila.

Mesec je naduven ko dve polovine dupeta zajedno - odnosno onaj smajli što se da videti na skype pod rečju "mooning". Magla je napolju danas, uostalom ko i svaki dan skoro. Scenario kao u horor filmovima. Još samo fali neki Džek Trbosek da iskoči, i raspori nam stomačiće, a onda dostavlja pošiljke po kućama. Sećam se te serije, od tada se plašim crnih očiju, a njegove su bile u svakom kadru za videti. Nisam se nikad zaljubila u nekog s crnim očima, jednostavno, jezive su. Izbegavam.

Vraćam se u svoju pećinu, ovo je bilo par osvrta na neko jajkasto raspoloženje, o febraru sve najgore. I treba da je kratak kad je tako smoren. Što je najgore, totalno sam hladna i neosetljiva prema svemu. Đubre sam danas. Imam pravo na to. Promeniće se u svoju krajnost, čim mesec oslabi par kila i skine pojaseve za spasavanje.

Opet mesec kriv? Treba mi neki univerzalni krivac. I odoh da menjam ovog patetika na gruvšarku. Ona bila mlada, a on neiskusan. Posle se udala za inženjera Beogradske mostogradnje, a on postao golman u podrum ligi. Pustiću neki pank. The Clash.

18.2.11

Paradoks života

Odavno nisam pisala nešto naučno. Ako pratite ovaj blog, znaćete da se vrlo rado informišem iz stranog internet časopisa http://www.spiegel.de.

Ovaj put sam otkrila fantastičan tekst o smrti čovekovoj i da li će u budućnosti postojati opcija za besmrtnost, što me je inspirisalo da napišem ovaj post.

Smrt je ono čega se čovek, bez daljnjeg, najviše plaši. A strah je uvek ono što nas u datom momentu sprečava da činimo mnogo stvari koje bismo činili da nema tog straha, istovremeno ta opreznost nam spašava život.

Zašto nas plaši smrt? Jer sa njom nestaje sećanje na nas same. Mi gubimo naš identitet, isparavamo u prostoru i vremenu, kao da nikad nismo ni postojali. Mnoge svetske religije iskorištavaju ovaj podatak i time manipulišu mase: "Ako budeš dobar - ići ćeš u raj, ako budeš činio grehe - ići ćeš u pakao". Međutim, šta ako se mi samo tešimo da postoji nešto nakon smrti? Kako to da čitavo naše biće, život, sve što smo mi, naše okruženje, naša bol, patnja, sreća, radost, sve, jednog dana pređe u to jedno ' ništa'?

Upravo iz tog stremljenja ka besmrtnosti, čovek iznova i iznova pokušava da stvori taj eliksir života. On ide tako daleko da ulaže ogromna sredstva u klon-tehnologije, koje su, priznaćete, sve samo ne ljudske. Jer šta smo mi ako nas za nekih pedesetak godina kloniraju? Šta smo bez sećanja, bez iskustava, bez svog identiteta - onog što ispunjava tu ljusku zvanu- ljudsko telo?

Proces života je i istovremeno i proces umiranja. I to je paradoks. Unošenjem hrane mi rastemo i starimo. Naučnici su otkrili da one ćelije koje ne dobijaju potrebnu hranu, stare sporije i izolovali su protein Sirtuin koji bi mogao da bude koristan pri stvaranju tog eliksira života ili barem za njegovo produženje. Tehnologija je napredovala toliko da je otkrila gen koji je odgovoran za proces starenja u živih bića i njegovom manipulacijom, zasada na miševima, može da se uspori taj proces.

Da li ćemo u bliskoj budućnosti biti u stanju da doživimo duboku starost? I to ne onu prosečnu od 75 godina, već natprosečnu za sadašnje prilike - onu od 125 godina? Ko želi da živi toliko? Svi? Da li će svet postati jedno odvratno mesto za život? Jer, ruku na srce, imaćemo problem prenaseljenosti planete, koji, doduše, i sada postoji.

Zamislimo sada, da klon-tehnologije dozvole kloniranje ljudi u budućnosti? Ta osoba nikad ne može da bude ja, ta osoba je možda likom - ja, ali da bi ona stvarno postala to što ja jesam, moraće u njen mozak da ubace sva sećanja iz mog prošlog života. Jednog dana će možda biti moguće usaditi nekoj novoj ljusci moj duševni život. Da li me plaši ta pomisao? Plaši.

Svaki čovek je unikat sam po sebi. Čovečanstvo stalno napreduje. Strah od smrti nas tera da živimo i razvijamo sve te nove mogućnosti produženja ljudske vrste. Želimo da se uhvatimo u koštac sa prirodom pomoću moderne cyber-tehnologije. Zašto? Životinje, biljke, sva živa bića imaju tu sposobnost da žive, a da bi živeli moraju da umiru. Jer, to je jednostavno tako. I ne može drugačije...

13.2.11

Ona prava ortakova bivša riba

Ovaj post je namenjen muškarcima koji imaju dilemu svih dilema. Žene su, naravno, uvek pozvane da komentarišu iz svojih uglova.

Dakle, sviđa vam se ortakova bivša velika ljubav koja mu je dala korpu. U kontaktu ste i s njom i s njim. On je svoju novu dragu već pronašao. Vi nikako da pronađete onu pravu, ali sve vam se više čini da je ta ortakova bivša ta prava. Par puta ste se kresnuli s njom iz čiste požude na njenu inicijativu. Ona je slobodna, a i vi ste slobodni. Neobavezan seks je ok. Međutim, vi počinjete da razvijate neko osećanje prema njoj, mislim, nije vam svejedno, ne interesuje vas samo fizički, već ima štošta da ponudi. Zamišljate je kako vam kuva domaću goveđu supicu, secka krompir i pravi salatu.

Vi imate devojku svako malo, ali nikad to nije to. Spremni ste svaku da prevarite s njom. Nikako da uđete u neku ozbiljnu vezu.

Razmišljate šta vam je činiti. Promeniti identitet, face off-ovati? Ostaviti ortaka zauvek, nestati sa lica zemlje negde u Zimbabve ili džungle Amazonije zajedno s njom ili izaći mu na crtu i reći: "E, znaš, đubre sam, jesam, ali, moram i ja jednom da nađem ljubav svog života, ako ne bi imao ništa protiv, ostaćemo drugari..." reskirati da delujete debilno i popijete nešto mnogo gore od šake u zube, ili tako to.

S druge strane, ne možete vi nju da kulirate, a ni ona vas. Zahuktava se vozić. Treba li da se pravite grbavi? To nije moguće. Jednom mora ortak da vam dođe u goste, i kad ugleda kod vas svoju bivšu ljubu neće mu biti lako. Šta činiti? Ne želite da izgubite njega jer biste bili pičketina neviđena, i udarilo bi vam dobro na vaspitanje, kulturu, a i ego. Ne želite da izgubite ni nju. Prelomiti jedno od to dvoje? Odlučiti se.

Svaliti svu krivicu na nju? "Ona me je zavela, ja nisam ništa kriv!" Obračunati se muški, priznati da ste se već kresnuli par puta, reći ortaku kako ćete učiniti sve da je usrećite?

Konsultovaćete neku treću osobu. Najbolje nekog psihijatra. Kupićete knjigu za samopomoć: "Kako reći vašem ortaku da ste bacili oko na njegovu bivšu?" Čitate 134 562 saveta i još ne kapirate i niste dobili neku ideju.

Odustati od svega i pokušati naći svoju srodnu dušu među ostalim smrtnicama? Na kraju krajeva, vreme leči sve.

11.2.11

Osećam se punk

Volim ovaj punk osećaj. Budi se u meni taj bunt, agresija, želja za uništavanjem klupica i gradskih svetiljki. I to sam ja kad sam autentična. Između ostalog. Da se razumemo, punk muzika definitivno nije moja muzika, ali osećam se punk, često. I uživam u tome. Znam da ste navikli na patetičnu jungle, ona to i jeste, ponekad. Onda, kad razmišlja o smislu života. Jer, istina jeste u patetici. Patetika je ono saznanje koje je očigledno na kraju krajeva i kojem se svi nadaju na kraju priče. Zato su neki postovi prožeti njome. Jednostavno, ponese me.

Živim. Dišem. I osećam to. Šta je lepše? Mislim, ima dana kada ne osećam ništa, i ti dani su onako baš bezveze. Ko da nisam živa. Ali, onda postoji taj punk osećaj, koji je baš jebački. U tebi kipti neka energija koja preti da probije brane.

Livada puna cveća bila bi lepša, ali to je čista patetika i treba da se klonim nje u ovom punk stanju. Ne pripada tu.

Sad bih ja kao trebala nešto da napišem zašto se tako osećam. Ali, neću. Treba, zapravo, da budem zahvalna za taj prelepi osećaj života. Biti svoj i autentičan. Patetičan i punk. PAPU. Malo krajnosti nije na odmet. Više malo. Ja sam krajnost. I mnogi znaju to. Nijanse nisu moja stvar, iako bih trebala da se naučim da živim sivkasto. Ali, onda ne bih bila idealista po opredeljenju. Sredina nije moja stvar, nikad nije ni bila.

9.2.11

Nauka, ovan, ovčice i tako neki čobani

Razmišljala sam u poslednje vreme koliko je nauka krenula nekim blesavim putem, ne u smislu da se ne istražuje i ne proučava, već u smislu, kako danas teorije nema šanse da budu odbranjene strastveno ili sa žarom.

Primera radi, mi imamo vodeću teoriju u nekoj oblasti. S tim u vezi imamo i Ovna Predvodnika, odnosno začetnika te teorije. A, Ovan Predvodnik, kako to obično biva, obično ima svoje ovce, koje su, doduše, zastupljene u najvećem broju.

Danas malo ljudi uspe da stvori nešto svoje, i velika većina je prosto jednodimenzionalna i povodi se za Ovnom iz priče. Jednim delom su krivi oni, jer imaju suženu i robotizovanu svest, a drugim delom je kriv taj, nazovimo, naučni sistem.

Koliko sam obaveštena, u istoriji su postojali skupovi, gde su se naučnici okupljali da odbranjuju svoje teze ili napadaju tuđe. Te rasprave bili su prožete strašću i verovatno krvljenjem, ali su bile žive diskusije i kao takve imali su direktan feedback kod prisutnih, što je podsticalo na borbu između stavova i stvaralo adrenalin kao impuls za njezin dalji tok.

Vrlo verovatno je za pretpostaviti da su takva okupljanja bila mnogo produktivnija nego današnji žurnali, knjige, papersi, sižei, itd. Ok, treba napisati rad, ali tezu ili teoriju treba odbranjivati uživo. Mi treba da prezentujemo teoriju, da se suprotstavimo ili da se složimo i da argumentujemo.

Stvar je u tome, čak i da naša teorija pije vodu, prvo mora da bude predstavljena u okviru nekog pisanog sižea i odobrena od komisije za neku konferenciju. Ali, kako to obično biva, čak ni u nauci, marketing nije strana i nepoznata reč, več je i tu njegov uticaj.

Naš siže mora da bude bukvalno ušminkan atraktivnim rečima i izrazima, da ne prelazi normu od jedne strane A4, da bude kucan u single proredu i još trista čuda. Gospodu iz komisije ne zanima da li ćemo uspeti da stavimo tekst na jednu stranu, ne, bitno je da bude sve normirano, da budu ispoštovana pravila. Cilj je, naravno, učiniti siže najseksepilnijim na tržištu nauke, da ne kažem sujete. Ako smo već morali da menjamo iz korena (ne)atraktivnost našeg rada, koliko smo se već udaljili od suštine same nauke?

Postavlja se pitanje: Kad ćemo mi dobiti šansu da branimo ili da napadnemo nešto? Mi zavisimo od idiota iz komisije, da li će i kako će odobriti? A, oni, verovatno, kao što je logično, primaju ovlašćenja "odozgo" te lepo mogu da biraju čiji siže će da prođe. Gde je tu pravda? Ko odlučuje o našim radovima? Mi sami?? Ne bih rekla. Pa, valjda ja treba da odlučujem o tome da probijem svoju teoriju, a ne neki plaćenici iz žirija.

Ne znam da li danas postoje neki naučni forumi, gde se raspravlja sa živim ljudima. Ono što je, po meni, najbitnije, jeste upravo to diskutovanje. Znači, ja ne moram da čekam da izađe knjiga ili časopis za godinu dana da vidim da li je neko pobio moju teoriju i kako. Em je to gubljenje vremena, em su se strasti već smirile, a možda tema više nije ni aktuelna. Mi radimo sa živim ljudima. Komuniciramo pomoću artikulisanih glasova. Vodimo diskusije i pokušavamo da pronađemo kreativna rešenja.

Ako imaš volje tuci se sa mnom odmah i ovde...

6.2.11

Ekvator od 30 cm

Danas sam se setila jedne divne anegdote, kad sam imala 14 godina. Bilo je to, jel' ono pubertetsko doba kad nas je interesovalo sve i svašta, a ponajviše seks. Mislim, tako je, složili se ili ne.

Kako to beše, imala sam i svoju prvu veću ljubav, u stvari to je bio platon, doduše i ne baš skroz. E, ta moja ljubav je tad imala 18 godina, i bukvalno, BUKVALNO sve devojke su padale na njega, pa i ja.

U to doba, baš je pričao kako je bio na regrutaciji za vojsku i kako je morao da izvadi kurac na sto, dobro ne na sto, ali da ga izvadi na pregled. I tu se moja ljubav onako lepo provali tj. prolomi, ni manje ni više nego 30 cm. E, sad, ovaj, šta sam htela da kažem, neiskusno dete, devojčica, je poverovala u to. Doduše, nikad se nije ni uverila u takvo nešto kod svog princa. Pa, gde će?

Godinu dana kasnije, pričala sam to svojoj najboljoj drugarici. Rekla sam joj kako je mojoj velikoj ljubavi kurac trije'st santima dugačak. A pošto je živela sa babom, koja je bila, je li, malo nagluva, a volela da čuje sve, kaže meni drugarica: "Tiše, jebote, čuće te baba!" Aj, što je baba nešto načula, nego što su tu bile i njene dve mlađe sestre, koje nisu to smele da slušaju, jer nije, pa, hm, primereno.

Pošto se nama osladilo da pričamo o tim performansama i fizičkim propozicijama moje simpatije, morali smo da zakukuljimo i zamumuljimo tu sramotnu reč. A i baba je non-stop nešto zapitkivala? "Sine, a šta je to trije'st santimetara?"

Bio je tu neki geografski atlas pri ruci, i ja okrenem stranu gde je bila nacrtana planeta Zemlja onako u anfasu. Paralele, meridijani i ekvator. Na sredini strane. Padne mi napamet genijalna ideja te brže bolje izvalim: "Ekvator, baba!" i pokažem babi sliku Zemlje na sredini atlasa i središnju liniju koja je tu negde oko 30 cm dužine.

Ne znam da li je baba kontala da je mi zajebavamo. Sestre nisu ukapirale ništa, ali mi smo se, brate, povaljale od smeha. I danas, mnogo godina kasnije kad se setimo toga, plačemo od smeha. A čovek s Ekvatorom je, eto, još tada, oženio jednu petnaestogodišnjakinju, omaklo mu se.

4.2.11

Upravo sam se izjasnila kao idealista

Moj život je satkan od ideala. Ideali su ono što pokreće strasti. Strast je ono što pokreće mene. Možda me mnogi neće razumeti pa ni on. Ako se, u realnom slučaju ne nalazimo na istim talasnim dužinama, tek onda ne. U idealnom slučaju smo tu zajedno.

Realno je prizemno. Idealno sam ga videla. Idealima sam ofarbala fantaziju nepoznatog. Idealima otkrivam strasti.

Strasti pokreću učmale talase do visokih amplituda. Ali to sam ja. I možda svi. Borim se protiv monotonije i bezličnosti. Radije bih stalno da ponirem i letim. Teško za objasniti. Prosto osećaj da si živ. Izvanzemaljska sreća i osećanje sopstvenog tela.

Trčanje za idealima je uzbudljivo. Osećaj napustiti ih i odustati je bolan. Ne boli kad se suočiš sa realnošću. Ne! Upravo osećaj prestati trčati i vijati ih je neizdrživ. To je energija mog postojanja.

Pitam se i da li realnost dozvoljava pokretanja glupe bezlične linije sa mrtve tačke do visina i ponora? Postoji li realnost koja može da nas dovoljno digne i dovoljno spusti da osetimo da letimo, i osetimo kako smo odjedanput ostali bez krila?

Zar to ne bi trebali da rade ideali? Da li su oni nestvarni, ili se samo plašimo da ih sledimo? Evo, ja se ne plašim. Ja ih sledim. Mnogi su skeptični po tom pitanju, mnogi ne znaju i ne žele da se suoče sa njima. Šta će mi nešto što nije realno? Zaista. A, šta će mi život bez ideala? Za šta da živim ako ne mislim da ću jednog dana da ih stignem?

2.2.11

Oda Bananici













Sa rafova punih smeše mi se sada
raznovrsna lepa pakovanja strana,
ali dušu nema Milka čokolada
kao što je ima moja KREM BANANA.

Sve slatkiši nikom ponikoše,
u regalu stoje, pogled mame,
mene moje oči zaboleše
kol'ko tražim svoje KREM BANANE.

Soko Štarku, radost mi podari,
srce će mi prepući od jada!
BANANICE, nepce mi ozari,
dosta mi je stranjskih čokolada.

Ni za Milki trista, ni za čuda trista
slatku, divnu BA'NU svoju ne dam.
Na polici čekam da zablista,
da se slasti njenoj ja potpuno predam.

LinkWithin

Related Posts Plugin for Blogger