28.10.10

Pornićari, debilizam i Edvard Makazić

Ispričaću vam nešto apsolutno netipično za mene. Pre par godina beše mojoj drugarici rođendan i ja odlučim da se ekstra doteram i skockam. No, to ne bi bilo nimalo neobično, već beše neobično što sam, eto, htela da probam nešto novo i uludila se da stavim veštačke nokte. Ali prvo da ih kupim. Otišla sam zajedno sa drugaricom u neku drogeriju da izaberemo parčad plastike. Bilo ih je svakakvih tamo. Devičanskih, onih za svadbu, lepih belih sa naslikanim mustrama, srebrnkastih, crnih odvratnih, emo, gothik sa paukovim mrežama, rozih, kurvanjskih, crvenih. I ja odlučim da uzmem neke od 2 cm frenč, sa nekim mustrama. Nije da nisu podobni za češanje nepristupačnih delova leđa, ipak odvažih se. Platih neku sumicu za njih.

Došla kući, moja drugarica će da mi stavi. Ja sam invalid što se tiče toga. Nokti, frizure, ma degenerik. I uzela ona meni da stavlja ta čudesa. Palac, sjajno zalepljen. Divno izgleda. Može da paše uz svaku scenografiju. Uradila ona meni i preostalih devet, ja oduševljena. Niko lepše nokte, nikad lepši nokti, savršenstvo izgleda. Šuting noktiju, ruku, east coast, west coast. Loženje i paljevina. Dabl dabl.

Ljudi moji. Strašno. Gledam šta ću da obučem i kako da prezentiram te nokte, koji ću prsten. Itd. A, znam, uzeću ovaj deo i mini suknju. Majica je imala dugmiće, a minić je zahtevao hulahop čarape. I sad vi možete da zamislite. Sa grabuljama, zaista sam se ponašala kao degenerik. Uzela da oblačim najlon čarape, naravno ode jedna žica. Krećem da se spremam, grabim onu odeću kao Edvard Makazić. Došlo mi da plačem. Da stavim make up, nema šanse. Srećom, moja drugarica je bila tu i pomogla mi da se očešljam i obučem. Strahota. Mislila sam, ako mi sad pukne veštački nokat, puknuće mi moj ispod njega, odlomiće se skroz. Odvratan osećaj.

Došla na žurku. Svi gledaju u nokte. A ja ko debil držim onu čašu šampanjca, bitno da lepo izgleda. Smeškam se kiselo kroz zube. A, šta ako? A, šta ako? Jao. Izvini drugarice, moram časkom do toaleta. Proklinjem zvezde, i veštačke nokte i sebe i najlonke i, i.... Popizdela sam. Očajna. Nekako ću, šta sad. I upraksiram se. Izađem konačno, odlučivši da do kraja večeri ne pijem ništa više. Sijala sam s noktićima, seckala sve oko sebe i sebe. Ali bili su za fotografisanje i za pornićarenje.

Došla kući, nakon duge večeri. E, nećeš mami svojoj, sad ću vas skinuti, nema teorije da spavam obučena u nokte, i neprijatni su i bole me i bojim se da će da se izrvnu. Fuj! Smeće! Odvrnula sam toplu vodu da probam malko da ih odmočim ne bi li se onaj lepak smekšao da skinem đubrad. Neće. Nije hteo ni za deset minuta da popusti. Već sam počela da cvilim i na kraju sam ih lepo sama čupala i strugala. Užas, nikad više. Duboko u sebi osećala sam se ko kreten. Kretenski kreten i invalid.

25.10.10

A onda je folija zamotala mrmota u čokoladu...












- Ti mene ne voliš.
- Šta ti bi?
- Ajde, reci da me ne voliš i da kupim prnje i idem.
- Ali to nije istina, kako me to pitaš?
- Pa reci onda da me voliš.
- Ih, ti baš sad preteruješ, znaš da te ne volim da ne bih ni bila s tobom.
- Ajde reci, šta se tu izmotavaš.
- Zašto hoćeš to da znaš? Značiš mi. Stalo mi je do tebe.
- Ali me ne voliš?
- Sad si baš idiot, sad baš neću da kažem kad toliko insistiraš.
- Vidim ja, jedva čekaš da me se rešiš.
- Koji ti je bre? Šta te napalo danas? Hej, nismo izbacili đubre.
- Što menjaš temu?
- Daj, bre, šta sereš, šta kvariš?
- Šta kvarim? Lepo te pitam da li me voliš.
- Pa ne mogu ja to tako na dugme, kad ti hoćeš.
- Kako ja mogu? Evo vidi; Volim te. Volim te.
- Nisam ti ni tražila.
- Tebe ni ne zanima, jebe se tebi.
- E, sad si baš bezobrazan.
- Vidi je sad, lepo sam te pitao. Uostalom što se ja trudim. Očigledno je. Iz aviona.
- A šta je očigledno? Da te ne volim?
- Sad još i kažeš da me ne voliš. Sama si se odala.
- Paranoičan si.
- Možda, ali sam siguran da me ne voliš.
- Nije fer da me tako mučiš.
- A ti mene? Ovo je mučenje. Ja te pitam ti ćutiš.
- Neću namerno kad pitaš.
- Pa nisi nikad.
- Nisam.
- Eto vidiš.
- Vidim.
- Znači istina je?
- Šta?
- To da me ne voliš?
- Daj bre uozbilji se, samo zato što ti nikad nisam rekla...
- Pa reci sad.
- Jebi se, znaš.
- Čekam.
- Naporan si.
- Teško ti je da mi kažeš?
- Da.
- Zašto, pa ne znamo se od juče?
- Ne znam.
- Znači, nisi sigurna?
- Nisam.

23.10.10

Na šta sam juče potrošila dva sata svog vremena

U pauzi pre početka pisanja, svratih do Kineza da se natovarim zdravom kineskom 'ranom. Čim sam ušla unutra, mali cverglani su počeli da mi se podsmevaju. E, sada, da li je do kose ili je do jakne, bem li ga, nekako su skontali da nisam metar i šumska jagoda, već parče iz dinarskih krajeva. Tek će jedan od njih dvojice: -"Je l' imaš štikle?" Da budem kulturna odgovorim: -"Heh, jeb'o štikle 'vake." Mali će: -"A, to puno znači na tvoju visinu." Smejem se. Simpatični su mi. Dobra im i 'rana. -"Ja bih jednu patku s pirinčem i sa soja sosom za ovde." Pojela tu pačetinu štapićima, jer mi je nekako cool da jedem njima, osećam se ko Brus Vilis u "Petom elementu" kad mu onaj Kinez dolebdi, ili je Japanac, pojma nemam. U svakom slučaju, e, ta scena.

Nije to sve bitno, ono što sam htela da naglasim jeste da sam se, odmah posle jela, vratila u detinjstvo. I to sad ne leži na hrani koja vas teleportuje kroz vreme, već na obilasku jedne prodavnice, koju NIKAD ne obilazim, osim kad moram nešto važno da obavljam, tj. pišem ili kad sam u frci s vremenom i tako, onda nađem, paradoksalno, vreme da obiđem džidžabidže. U ovom pasusu još možete da uživate u delićima slenga i poletnom zanosu, ono što sledi smekšaće i moj rečnik, pa ću možda početi i da tepam. Čisto, ako se zapitate otkud sad promena stila pisanja. Dobro, evo još jedna stvar za ovaj pasus. Kad sam ušla u tu pomenutu džidžabidžinicu, pažnju su mi privukle sise. I to ne sise prodavačice, čistačice ili ne daj bože, perača prozora, već silikonske sise kao igračke za gnječenje i muljanje, verovatno mladih pubertetlija kojima su roditelji prodavali priču da ih je ostavila roda ispod lista kupusa na kojem su se parile pčele. Sise nisu bile kao protivraketna artiljerija, već male, simpatične, taman da stanu u čašu za šampanjac. Pri tom se misli na onu široku čašu a ne onu usku. Po nekima su to savršene sike. Bradaje su bile povelikačke, otprilike kao ono sranje što se na njega kače kuhinjske krpe i peškiri u studentskim domovima. Kad me niko nije gledao, uzela sam da gnječim te sifončiče i shvatila da imaju konzistenciju kao onaj nesrećni "Kretino" što se prodavao na buvljacima u Srbiji sredinom devedesetih godina, pa su se neke ćere setile, da mogu i običan balon da napune brašnom, nacrtaju mu oči markerom i tako prodaju jaja za bubrege, što bi rekao naš narod. Dakle, sise, da. Ništa posebno. Za decu igračke. Malo dalje od sisa, stajao je On. Isto tako neka konzistencija, roze boje, nisam zagledala i nisam pipala. Naravno, u kompletu sa Njima dvojicom koji večito stoje pred vratima raja i čekaju da uđu. Shvatili ste.

Ovde ću morati da vas razočaram jer započinjem priču o mom fetišu, školskom priboru. Na prvoj stalaži od dole, stajale su one, pelikanove gumice, bela za mekano i divno brisanje, one što se gnječe i grickaju u toku časa, što se buše patent olovkama i na kojima se urezuju srculenca i smajlići. (Sleng je otišao u kurac.) Odmah do njih, gumice koje uopšte nikad nisam volela, one plavo crvene, za hard kor brisače, one što su bušile papir nakon brisanja, za one štrebere koji su pisali samo hemijskom pa se ložili da će plavi deo da briše hemijsku. E njih nisam volela, a pogotovo taj plavi deo. Bile su hrapave za moje nežno srce, od olovke. Na stalaži odmah do ove, stajali su oni beli korektori, koje sam ja skontala tek kad sam završavala školovanja. Sećam se samo njihovog mirisa i da sam nekoć lakirala nokte njima. Na sledećoj polici su bile makaze. I to makaze u boji za seckanje kolaža. Nisu mi one bile ništa posebno jer su bile tupe i kratke, i gužvale više nego seckale. Flomasteri, ah, flomasteri. I njima sam lakirala nokte, ovaj put u bojama. Probalo dete svašta. I crtala sam njima. Bojadisala po tapetama i na časovima likovnog. Crvena hemijska za ispravljanje, kad se ložiš da si profesor, ali nikako nije smela da bude svetle boje, to onda nije original profesorska, već mora da je boja krvi, sveže puštene. Onda ona hemijska u deset boja, i kad povučeš ručicu ispadne svaki put druga boja. Šestar, lenjir, nalepnice za sveske, zarezači za olovke. I još bezbroj stvari za školu.

U odeljku do školskog pribora pažnju mi je privukao ljigavac, ono što su deca imala kad ja više nisam bila dete, a htela još da budem. Mada, kad bolje razmislim, baš mi je bio i ljigav taj ljigavac u komšijske dece. Zatim tu je bilo i nevidljivo mastilo. Jednom sam imala majicu svetle boje i moja me simpatija baš pošpricala time. I nije da nije ostala fleka, neka bleda ali ipak flekica. Sapunica za pravljenje balona!!! Kad se setim kroz šta sve nisam duvala tu sapunicu, kroz štipaljke za veš, kroz sve moguće otvore, i koji ne moraju da imaju oblik kruga. Valjda sam se tripovala da će balon produvan kroz trougao biti trouglast. Na kraju sam skontala da ustima oblikuješ oblik balona. Verovatno. Mirišljavi blokčići. Oni su bili za devojčice koje imaju roza sobe. Nisam od njih bila. Mirišljavi privezak u obliku dubokih starki. Kačili smo ih na đačke torbe, sećam se da im niko nije vezivao pertle, još tada.

Ovaj spisak, čini se, kao da nema kraj. Bili smo neka srećna deca tada. Neka demode generacija. Današnja deca su In, gnjeckaju spolovila po đačkim tašnama. I baš ih briga. A, ja se tripujem kako je nama bilo lepo i glavni greh nam je bio ukrasti tuđe trešnje. I sad sam baš postala bljutava. Hm, a možda sam i imala te blokčiće?

20.10.10

Kako mi je kolega s posla postao HI-FI freak


Kratka pauza na poslu. Kotrlja se debeljko, sa bojlerom marke "Metalac" G. Milanovac, ulazi u kantinu, ubacuje novčić u automat i vadi nekoliko kratkih trenutaka kasnije, penušavu splačinu od kafe. Onu, što se pije iz automata iz plastičnih čaša. Socijalu. Sedamo svi za sto, neko sendvič, neko kobasicu a neko milhšnite. Debeljko pali savršeno smotane Marlboro cigare. Nije najčistiji, kažu ostali. Debeljko, ne Marlboro. Njegove kolege decenijama već dele s njim radno mesto, kažu kako je perverzan i lenština, čak i glup pa i pomalo mutav. Uvek sam skeptična kad čujem tako nešto. Čovek je u godinama, i recimo da je tipičan onaj šaljivdžija, ne čarapanski, već ima onaj, onako možda pomalo lalinski mentalitet. Malko ciničan, malko zafrkant, ali bezazlen. Tu je kad zatreba.

Koliko sam puta dobila čokoladno mleko, kafu, čokoladicu. Nekako, kontam da me gotivi. Gotivim i ja njega. Da se razumemo, gotivim ga na detinji način. On je oženjen i mator i ima kći kojom se ponosi, ona je završila za psihijatra. Ali mentalno se razumemo. Verovatno sam i ja glupa, perverzna i mutava. Šalu na stranu. Elem belem, započinje neku priču debeljko. Obraća se meni, kome drugom.
- "Jesi li ti ikad pušila Marihuanu?" Pita me ćale s "Metalcem" i pola veka i kusur godina iza njega.
- "Probala jesam, desi se možda da zavarim u društvu par puta godišnje, ali ne konzumiram, što znači - ne kupujem."
- "I, kako je? Ja nisam." Postaje znatiželjan i jedva iščekuje momenat kad će on da zaskoči.
- "Nije ništa posebno, malo se opustiš, nekad se stondiraš pa zaspeš, nekad je ok, možeš da vodiš filozofske razgovore. Mislim, ništa posebno." Kao da su meni potrebni neki dodatni stimulansi za razgovor o planetama i ljudskoj duši.
- "Nisam probao travu, ali sam probao lsd, kad sam bio mlad." Uglovi njegovih usana se zakrivljuju na gore, oči mu se cakle, doskočio mi je, jeste.
- "Vau, nisam probala nikad, ni ne bih, šta da te uvati neki loš trip? Ne, hvala, hemija nikako. Ni ne interesuje me." Ne verujem ušima, moj sagovornik započinje priču o njegovom lsd tripu. Slušam.
- "Heh, nisam ja ni znao, podmetnuli mi, stavili mi u piće, ja popio i ništa. Ništa dva sata, ništa tri sata. Krenem kući kolima i u'vatilo me na putu. Ulica mi se približava, pa se savija, pa me ljulja, pa je ona bela traka sad levo, sad desno, sad u krug, sad u spirali. Ne znam šta mi se dešava, uhvatio me žestok trip. Nekako jedva dovezem do kuće, parkiram, uđem u sobu, legnem na kauč i uključim muziku."
- "Pa, kako si mogao da voziš? Sreća da te nisu zaustavili, da nisi napravio neko sranje."
- "Da, imao sam sreće, stanovao sam tri-četiri ulice dalje. Baš tamo gde je sada Cuba bar. Nego, ja obožavam da slušam klasičnu muziku, Mocarta, Betovena, Baha. Uključim svoju liniju, pre su to bile, one linije koje su se kupovale na komade i stavim ploču Betovena da se vrti. Kad je to počelo da sviraaaaaaa!" Čičon postaje euforičan, znam da će sada da krene nešto iz esencije. "Kad je krenulo, nisam znao, da li lepše Betovan svira, da li se ja lepše osećam, ma nešto neopisivo, neopisivo. Imao sam osećaj, da čujem nafinije pokrete prstiju, da razumem svaku notu, znao sam šta kreće posle svakog instrumenta, nikad nisam tako uživao u muzici, osećao sam se, bukvalno, kao da je sam Betoven ispred mene i da mi svira. A zvuk je bio bogovski, kao u raju. Kao da nije zemaljski. Predivno!"
- "Verujem, imao si sreće da je bio lep trip." Drago mi nekako zbog njega, čovek je uživao ko bog u klasičnoj muzici.
- "Posle nekoliko časova me prošlo. Legao sam da spavam, ustao poslepodne sa glavoboljom i uključio liniju. Kakvi, ništa, obično, nigde nisam mogao da uhvatim zrnce tog doživljaja od prethodne noći. Obična ploča, obična linija, obični zvučnici, pa čak je i Betoven bio najobičniji izvođač. Kakav maestro od sinoć! Odlučio sam, zatim, da kad zaradim novac kupim sebi zvučnike, baš dobre. Tada su bili najbolji Grundigovi, dao sam nekoliko hiljada maraka za njih, masivno drvo, kupio sam četiri ogromna. Kvadrofoniju sam imao u sobi."
- "Lepo, bar kad čovek želi i zna da uživa u muzici." Pokušavam da zamislim, gde smo mi bili tih dalekih godina, možda smo nekad i kupovali HI-FI uređaje od plate? One 'the best of'.
- "Ništa, opet ništa, zvuk isti, osećaj se ne ponavlja. Postao sam vrhunski stručnjak za najmanje šumove, znao sam kako svaki zvučnik funkcioniše do detalja, bilo je tu sila tehnologija tada, samo sam rasipao pare na sound, postalo mi je to glavno. Uskoro sam natrpao sobu sa ogromnim, masivnim skalamerijama, izbacio sam višak nameštaja, napravio sam savršenu izolaciju, soba mi se pretvorila u studio HI-FI."
- " Auuu, što se ti istroši za taj momenat na drogi." Nekako mi je smešno, i nekako mi žao, trudio se čovek, radio pola života samo za zvučnike. Živeo je, takoreći, za svoj san. I radio.
- "Posle sam batalio, drugovi s kojima sam to veče bio na žurci su mi rekli da je to bio lsd. Ma, znao sam i sam da je to bila droga, ali hteo sam taj osećaj, ne drogu, samo taj osećaj. Savršena kompozicija, savršeno lupkanje jagodica po klaviru. Milina, pesma, intenzitet, raj, doživljaj, i nekako sam se pomirio s tim. Ali saznao sam mnogo štošta kroz to iskustvo. I dan danas imam taj trip, i kupujem zaista najfiniju tehnologiju, razumem se u te stvari." Završi svoju pričicu 'gluperda i perverznjak' čovek. Osmehuje se, srče kafu, bira pogledom ka meni. Traži moju reakciju.
- "Simpatično iskustvo, bar si saznao nešto o tehnologiji. Pretpostavljam da i danas pratiš redovno šta ima od ponude na tržištu." Smešno mi je, smejem se, škilji i smeje se i on. Pauza je završena. Izlazimo napolje iz kantine, stavlja mi parčence čokolade s pirinčem na sto. Na momenat se osetio mlad, setivši se svojih ludosti. Prijalo mu je opet osetiti otkucaje detinjeg srca u sebi. I meni je prijalo da ga slušam, baš kako je i on nekoć slušao Betovenovo lupkanje prstiju po klaviru.

15.10.10

Revitaliziram se i kenjam opet nešto

Osmaram se. Nedelja je bila naporna, statistika mi je jebala sve keve. Navikla sam telo i dušu na haj level i sad je trenutno osmor. Ne znam šta je gore, slušati Bajagu petkom uveče ili otkazati sve izlaske? Telo mora da se revitalizira a mozak napase. Napolju je hladno i verovatno ću da uživam još samo naredna dva sata u toplini doma, posle toga se gasi dovod tople vode u cevi. Ju nou vo aj min. Ustvari, ja i ne znam šta sam htela da napišem. O čemu beše? Ako pogledam naslov, opet mi nije jasno, možda su to simptomi burn outa, ko bi znao. Petak je loš dan za blogovanje, ne očekujem ni da će ovaj imati mnogo komentara. Ljudi imaju pametnija posla, a komentarišu kad su na poslu ili na faksu, pa se smaraju uz kaficu i đevrek.

Tako je to, imala sam barem dvadesetak tema danas, i sve su se utopile nekako. Valjda variraju skupa s mojim raspoloženjem, pa onda se i one promene. Sigurno je tako.

Sad se setih. Htela sam da pišem o tome koliko neki ljudi mogu da budu konsekventni u životu, a neki ni pod tačkom razno. Treniram već tri meseca svaki dan svoju konsekventnost ili na srpskom, doslednost. Ne upadam u krize što se tiče fejsa, ne nedostaje mi uopšte, volim da nemam kontrolu nad tuđim životima, zašto bih uopšte to morala? Fakultet je ok, skoncentrisala sam se na njega i na još sto drugih stvari. E, tu je tačka prekida. Zašto na sto stvari? Zašto ne samo na jednu? Pa kad se jedna završi onda na drugu. Tako i kad spremam stan. Perem prozore, operem jedno krilo pa idem da bacim đubre, onda krenem da slažem stvari u orman, pa se prebacim na arhiviranje dokumenata i spama iz sandučeta. I tako bezbroj primera. Nedovršeno dovršavanje, ne znam kako da opišem.

Tu su splendid momenti kad je sve čisto i sređeno i onda se tripujem da će tako i da ostane, i prvih para dana ide to, nekako. A onda se gomila i ne razumem, otkud sad toliko sitnica na stolu, razmišljam da kupim one ukrasne kutije za čuvanje sitnica. Ili neki kontejner. Sitnice me ubijaju. Otkud sad ova šnala na stolu, i kabel od ipoda? Minđuše? Krema za ruke, izvodi iz banaka i nesnosan broj papirnih štosova. Hemijska, usb, telefon, minđuše, još jedan par. Definitvno je sto prevelik. Uvek mislim da gubim vreme ako redovno pospremam nered i kao da će mi nešto pobeći, ne znam, prva nagrada Lamborgini ili tako nešto, mislim ako stavim te jebene minđuše na svoje mesto. Mislim da je to već domen patologije. Vreme je definitivno protiv mene, urotilo se. Treba mi, a ono namerno po svome. Da li se to naša planeta vrti u nekakvoj centrifugi? Pišem i možda gubim vreme, ali to pisanje ne traje ni celih deset minuta.

Dan ima 24 časa. Čovek je produktivan danju. Noću spava. Recimo:
7:00 ustajanje
7:30 spremanje
8:00 kafica
8:30 doručak
9:00 wc
I recimo da čovek još ide na faks:
9:30 predavanja
14:00 ručak u menzi
15:00 predavanja
16:00 predavanja
i onda dođe s faksa kući mrtav:
16:30 mogao bi nešto da jede
17:00 sad može i kafica
17:30 da čekira mejlove, blogove
18:00 u idealnom slučaju sport
19:00 tuširanje
19:30 sređivanje
20:00 pročita nešto
20:30 pogleda nešto
21:00 već se smrklo
21:30 kupatilo
22:00 u idealnom slučaju krevet

E, sad: treba da se hranimo zdravo, da spavamo dovoljno, da vežbamo, da uzgajamo biljke, da imamo seks, da posećujemo redovno lekare, da se družimo s prijateljima, da izvršavamo svakodnevne obaveze, da pišemo, da odgovaramo na mejlove, da peremo prozore, da usisavamo, da pospremamo sobu, peremo veš, promenimo posteljinu, odvojimo vremena za hobi, muziku, šetnju, izlaske, zarađujemo pare, plaćamo račune, popravljamo stvari po kući, peremo sudove, slažemo sudove u vitrinu, plus plus plus plus. I sve to, KAD?

Ali to je život, nešto što se mora, kao i sve te silne obaveze. Ipak tu nema mnogo mesta uživanju, kad se stvari bolje osmotre. I valjda mu je smisao to stremljenje ka ispunjenosti, da ne bih mislila kako uvek gubim vreme, ako stavljam minđuše na svoje mesto. Mesto? Koje mesto?

14.10.10

Predsednik Mozambika juče posetio Teheran

- Znaš, pravo da ti kažem, jebe mi se.
- Mislim da bi morala da poradiš malo na svojoj kulturi.
- Je l' ti misliš stvarno da mene interesuje ko je predsednik a ko premijer, ko sekretar a ko predsednik vlade? Ja ni te pojmove ne razdvajam. Evo, npr, možda sam sad baš rekla neku budalaštinu.
- Ženo, kako možeš da te ne interesuje politika?
- Mogu, namerno, ne mogu da utičem ovde u ovoj zemlji, a kad bih mogla, verujem da bih osnovala svoju stranku. Ne volim nikome ni da se priklanjam.
- Mislim, ja ne bih mogla tako, moram da znam šta se dešava na političkoj sceni i smatram da to spada pod osnovnu kulturu.
- Znaš, da ti kažem nešto, mozak filtrira informacije i preradi ono što je njemu bitno, evo, npr. ministar za zdravstvo u Južnoafričkoj republici naredio da se svi slonovi vakcinišu protiv teranja. I šta ti misliš da je meni tu bitno? Je l' meni zavisi život od toga? Je' l Južnoafrička republika meni pod nosom? Filtriraj.
- Kako ti razmišljaš! Iz jednog u drugi ekstrem. Hoću da kažem da je sramota ne znati ko je predsednik, ko premijer a ko ministri u skupštini. I da bi trebala da radiš na sebi što se tiče toga.
- Vidi, ako ćemo tako, ok, evo ja sam repa bez korena, ponavljam i jebe mi se, opet i opet. Shvati, znam šta je dobro za mene i moj džep i interesujem se. Ne čitam redovno! Ali se interesujem s vremena na vreme.
- Stvarno me začuđuješ, ti kao obrazovana i odrasla osoba, da možeš tako da razmišljaš.
- Pusti ti mene i moj mozak na miru. Isuviše dobro znam kako me neke stvari bole a neke ne dotiču. Zašto da se podvrgavam bespotrebnom seciranju? Opterećuju me te stvari i nemaju dubinu.
- Ali, znaš da kao građanin, državljanin neke zemlje, možeš da utičeš da se neke stvari promene?
- Znam i gledam svoja posla. Imam svoj zdrav razum i znam ko je kakav, ne treba mi tona informacija svaki dan. Ne tražim ih namerno, ionako se nametnu same. Ono što je bitno uvek procuri nekako. Evo npr. ona naftna katastrofa u Meksičkom zalivu je mnogo bitna stvar. Znaš li ti koliko ribe, koliko planktona i koliko biljnog sveta je zagađeno?
- Ali to nema veze sa politikom. Ne skreći sa teme i ne menjaj teze.
- Kako nema? Sve ti je politika. Prvo, ko će da plati te troškove zapušavanja rupe, pa onda troškove čišćenja, pa onda turizam. E, vidiš a onda će da poskupi dizel i onda će ponegde biti nestašica a onda će biti potrebno dognati još par hiljada cisterni sa Bliskog istoka, a da bi se to dognalo, e onda moraju da bombarduju nešto što nije njihovo i da "kradu" i da ruše vladu.
- O čemu ti pričaš? Spomenula sam kako je nezamislivo da ne znaš ko je predsednik sopstvene zemlje a ko ministar za spoljašnje poslove.
- Dobro, a jesi li ti uzela u obzir ovu činjenicu što sam ti upravo izložila? Kakve to sad veze ima ko je ko? Znaš da smo svi u opasnosti, životna sredina nam je ugrožena, prirodni resursi nam polako nestaju, ljudi se bore za opstanak, u Africi gladuju, ovamo ratuju, onamo otvaraju flaše šampanjca, još jedna zemlja je pala.
- Sad si stvarno preterala.
- Ne, nego razmišljam onako logično, a vidiš da imam informacije, i vidiš da imam svoj mozak koji misli i bez tih nepotrebnih informacija. E sad zamisli da imam svaki dan dozu informacija, na šta bi to ličilo? Jednostavno, razmišljam i previše i zato me te informacije dodatno opterećuju.
- Ajde da prekinemo, ionako te neću ubediti. Žao mi je, ali razmišljaš pogrešno.
- Ti ćeš da mi kažeš da razmišljam pogrešno? Ostavi mene i moj mozak na miru. I ne ceni, molim te, ljude na osnovu toga, koliko se kontaju u politiku. Ja sam politiku izbacila svesno i uzimam u obzir samo meni potrebne informacije. I nikad me nećeš ubediti u suprotno, jer vrlo dobro znam šta je za mene dobro. Uostalom, vidiš, ni ne pričam o tim stvarima. I ne mogu da zamislim društvo u kojem bi povod za razgovor bila politika, i da ja učestvujem u njemu. Nauka je već nešto drugo. E sad sorry, ali poštuj moje mišljenje. I mi možemo ovako do prekosutra, ali ja svoje mišljenje ne menjam. A tebe nek bude sramota, što mi prebacuješ da nemam kulture i da sam neobrazovana.
- O čemu ti pričaš u nekom društvu?
- O svemu ostalom.

11.10.10

Ko si?

Želim da s tobom berem trešnje,
i da se budim u svetloj sobi obasjanoj suncem,
u beloj posteljini,
bez budilnika,
želim da jedemo džem i kuvana jaja za doručak,
da izađemo napolje u baštu i sednemo na bele stolice
ukrašene najfinijom rezbarijom,
a onda da pijemo kafu i jedemo lubenice,
želim da prošetamo do obližnjeg gaja,
da sakupljamo pečurke,
i da ti pobegnem i sakrijem se, a ti da me hvataš i nađeš,
želim da obiđemo naš vinograd i da se tražimo između loze,
a zemlja da puca od vrućine i sunce da prži mokra, znojava lica
haljina da leprša na vetru i ti da se smešiš u smešnim pantalonama,
želim da ti skliznem iz naručja, namignem i poljubim maslačke što izviruju iz trave,
kad sunce zađe, da pijemo vino i jedemo masline,
i vreme da stane,
na momenat,
samo na kratko,
pa krene polako da teče,
da ne sanjam više kako s tobom berem trešnje...

9.10.10

Gimp se podiže!

Gimp se podiže!

Raširi
Izvrni
Obrni
Zavrti i štipni
Pametno iseci
Prioni za vođice
Prioni za mrežu
Prioni za granice platna
Zatalasaj
Stopi
Brdovit teren
Izoštri
Raspleti
Izobliči
Ispupči
Magareće uši
Kravlje mrlje
Sakupi
Očisti

E, sad biste vi pomislili... ali nije ono što vi mislite, Gimp je program za obradu slika. Samo sam ga ja slučajno instalirala na srpskom. I kao što vidite, mnogo je potentan.

Kuvala

Znam da ste navikli na 300 tona filozofije, što kaže Tomcaa, ali ja sam odlučila da se danas ne bavim grafovima, x i y osama, mislima i osećanjima a možda i obujem čizmice i obučem minjak ;) Podariću vas jednim ukusnim jelom koje sam upravo smazala. Jednostavno je za napraviti, kad odlučite da odvojite malo vremena od potrage za smislom života.



Dakle, šta vam je potrebno:

1 glavica crnog luka
1 čen belog luka
1 bundevica (omanja tikvica)
4-5 kašika naseckane slanine, šunke ili dimljenog mesa
250 g širokih rezanaca, a može i manje :)
2 dl milerama ili slatke pavlake za kuvanje, može i kisela, a može i kajmak
ulje, so, biber

Iseckati luk i bundevicu na kockice, propržiti na ulju, dodati sitno seckanu slaninu ili dimljeno meso, propržiti sve zajedno. Za to vreme, skuvati široke rezance. Kad je skoro gotovo, dodati mileram ili pavlaku, promešati. OBAVEZNO dodati sitno seckani beli luk, biber i so. Služiti sa rezancima.

Prijatno!

6.10.10

Distorzija misli i reč dve o putovanju kroz vreme

Misao je nestala dok je reč izgovorena. Prazne reči. Prazna slova na papiru. Misao se rađa iz naših osećanja. Osećanja su stalno tu. Miris krempita koje je spremila majka vraća nas u prošlost. Mozak je mašina koja čuva naša osećanja. Mislima putujemo kroz vreme; u prošlost, kroz sadašnjost i ka budućnosti. Prošlost utiče na našu sadašnjost i na našu budućnost. Osećanja iz prošlosti bivaju prizvana, putem misli, u sadašnjost. Misli koje putuju u budućnost su osećanja prizvana iz prošlosti. Osećanja koja imamo sada, ne možemo da prenesemo putem misli u budućnost. Misli su večiti putnici, osećanja su polazne tačke i konačna odredišta.

Kako da dam naslov?
Da li će sutra biti lepo vreme da obučem mini suknju i obujem čizme?
Misli li na mene?
Paše li ovaj zeleni stoljnjak uz kuhinjsku garnituru?
U petak treba da predam sažetak članka.
Profesorka je frustrirana.
Kako ću da pričam engleski?
Gladna sam.
Jede mi se nešto slatko.
Ili slano.
Šnicla.
Moram u prodavnicu.
Danas je 6. oktobar.
Plata stiže sutra.
Kad ću na spavanje večeras?
Da li ću uspeti da se priključim projektu?
Kako izgleda auto mog cimera?
Kad ću njega slučajno da sretnem?
Srpski gubi svoje infinitive.
Makedonci su Bugari.
Opet gubim dragoceno vreme.
Pije mi se kafa.
Čemu ovaj post?
"Mislim, dakle, postojim" Descartes
Mislim, jer osećam.
Osećam, jer živim.
Živim.

3.10.10

Besplatan upad (samo za V.I.P.)


Ne, nije halucinacija. Stvar je mnogo kompleksnija. Juče sam spremala kuvani krompir sa ćuftama. Dok sam gulila krompir, u onaj deo sa organskim smećem, odjednom mi je iskočila Lady Gaga. Nisam mogla da verujem svojim očima. Ispade mi onaj vruć krompir iz ruke, otkotrlja se u lepu maminu ispod stola, a nož se zabo Gagi u vrat. Pogledala me velikim kravljim očima s obrvama i trepavicama ko iz epskih pesama. Vidim da je htela nešto da me priupita. Izvadih joj nož iz grla, nek priča, zlo je ne bi usralo. Uspravi se i upita me svojim kreštećim glasom:
- Zašto si mi zabola sečivo u grlo? Šta sam ti skrivila?
- Ništa ženo mi nisi kriva, jednostavno mi te puna kanta za đubre, davno nisam praznila. I eto baš danas, rekoh, isprazniću je, ali prvo da oljuštim krompir. Kad ono, iskačeš mi, bre, lebac te ne jebo, iz đubreta. Juče si mi iskočila iz pregrade za jaja u frižideru.
- Nemoguće. Ja baš ne izlazim po frižiderima. Nije da ne bih, ali ipak za to je potrebno malo više veza. Znaš kako, bela tehnika je skuplja od plastike. To se posebno plaća. Ja sa svojim talentom, mogu da iskačem samo iz kante za đubre.
- Znaš da si i u pravu. Nije mi jasno koga sam onda videla u frižideru ako ne tebe?
- Mislim da je Heidi Klum, ona se pretplatila na belu tehniku, a pošto ionako ima frku od matorenja, frižider joj je opcija da ostane mlađa. E, sad nisam sigurna da li je stigla do zamrzivača, za to treba malo skuplja V.I.P. dozvola, onakva kakvu ima Madonna. Žena je zaleđena u prostoru i vremenu i ne mrda.
- Oćeš reći da sam ja videla tamo Heidi Klum? (otvaram frižider da proverim, vadim pregradu za jaja)

(Heidi izlazi, lice joj zategnuto ko balon pred pucanje i uglancano ko pasja muda)
- Stavila sam belanca na lice, moj doktor kaže kako se tako koža podmlađuje, a sinoć sam pravila kupku od marakuje i pasterizovanog mleka sa 0,1% mlečne masti, protiv celulita.
- Pa, jes' (odgovaram). Možda bi trebala da probaš recept od dinosaurusovih jaja, a čula sam i da je tečnost bubrežne žlezde velikog plavog kita dobra protiv pojave "ptičjih nožica" oko očiju. Tornjaj se, bre, iz mog frižidera, nakazo jedna plastična, i slobodno povedi onog tvog Seala, i ti Gago, vrati se u kantu za đubre, ili još bolje, teleportujte se svi do kluba "Porcelan", za V.I.P. je besplatan upad. Večeras sam ja DJ. i puštaću vodu.

1.10.10

Večiti student prava

Počinje faks. Barem za brucoše. Ali pošto je danas petak, 1. oktobar pada u ponedeljak četvrtog. A da je danas sreda, opet bi 1. oktobar padao u ponedeljak. To je po nekoj studentskoj logici tako. Studenti vole da počinju sve prvog i sve u ponedeljak. Nikome ne pada na pamet da počne faks u sred srede. Nema veze za predavanja, i profesori vole da počinju stvari u ponedeljak. Jednostavno, ponedeljak je dan kad je i bog stvarao svet i to smo nasledili od njega.

Za razliku od nas sporadičnih, kampanjskih studenata, postoje oni štreberi, nerdovi koji po vasceli dan vise nad knjigama i na fakultetu. Jedan od pomenutih se čak preselio i živi u univerzitetskoj biblioteci. Služba za urbanizam i zavod za stambena pitanja, normalno ne dozvoljavaju da neki student može da se preseli u biblioteku i tamo noći, međutim ovaj zakon ne važi za pojedince.

On je otišao od kuće na fakultet, pa je njegov život postao "Faks, faks, faks, faks". Dotični studira i uči danonoćno, a ponekad zaspe nad knjigama, pa se probudi i nastavlja zatim da obilazi od jedne do druge police, tražeći verovatno literaturu za svoj rad. Pošto studira, evo, već skoro celih 7 godina, može se pretpostaviti da će da diplomira u skorijem roku. Neki su pričali da su ga viđali kako provodi noći i dane u odeljcima za svetsko, evropsko i rimsko pravo. Sve u svemu, čudak.

Sećam se, sedela sam jednom ispred menze u dvorištu fakulteta, jedući kroasan sa čokoladom i pijuckajući kafu, kad mi je prišao ovaj večiti student, koji je zamenio kuću za faks.

- Jel' smem da sednem pored tebe? (pitao je)
- Smeš, što ne bi smeo. Ovo je tvoja kuća, više nego moj fakultet (pokušala sam da se našalim)
- I nije ovo više neki život, da ti kažem. Svi misle kako je meni ovde cool i da sam ja neki freak, ali nije više ovaj studentski život za mene. Vreme je da zasnujem porodicu. (procedio je)
- Koliko ti je ostalo da diplomiraš? (upitnički ću ja)
- Ma, gotov sam ja već odavno. Nego, pomažem drugima, dajem im moralnu podršku. (pogledao me sjajnim zelenim očima)
- Kako? Daješ drugima moralnu podršku? (nije mi jasno)
- Pa da, evo na primer, ja osetim kad je neko nervozan pred ispit i onda dođem, sednem pored njega i prenesem mu svoju pozitivnu energiju. On me onda pogleda i u istom momentu se nekako smiri. Čitao sam nešto i o tome. Veoma je bitno da pred ispit budeš s nekim ko te ispunjava i ko te, može se reći, razume.
- Oh, pa nisam to znala. Ti si, znači, danas namerno seo pored mene, znajući, tj. osećaš, da ja sad imam za pola sata ispit? (upitala sam ne verujući ušima)
- Naravno, pokušavam da te smirim i pripremim. Neko ko je već 7 godina danonoćno na faksu može da oseti kad je neko uzrujan, kad neko ima ispit, kad je nekom potrebna pažnja. Sve ti je to psihologija. (samouvereno će on)
- Dobro, ajde da ti verujem. A, ako si završio fakultet, šta tražiš još ceo dan i celu noć u odeljku za pravo? (ljubopitljiva sam)
- Pravo da ti kažem, moram da ostanem u formi. U tom odeljku su najdeblje i najbuđavije knjige, pa je i najveća verovatnoća da ima neke vajde od njih. To mi dođe kao neka teretana.
- Možda, što ti kažeš, važno je da treniraš moždane vijuge svaki dan. (sad mi tek nije jasan)
- Ma kakve vijuge! Vatam miševe, a oni vole stare i buđave knjige. Pa tako, zadržavam se tamo. (nasmešio se)
- Hehe, ahaa, a mi svi mislili, ti poludeo od tolikog učenja! (nasmejah se od srca) Nego, moram za 10 minuta na ispit, drži mi "palčeve"!
- Oću, ne brini, sve će da prođe kako treba.

Seo mi je u krilo na momenat, pomazila sam mu mačeću glavicu, odsvirao je melodiju zadovoljstva, par puta se još vrzmao oko moje desne noge, zamahnuo repom i otišao.
Njegova misija je uspešno obavljena. Tog dana sam položila ispit. Hvala ti, moj dlakavi, pufnasti, crno-beli prijatelju!

LinkWithin

Related Posts Plugin for Blogger