21.6.12

Jedna tema iz realnog života

Počeću ovaj post kao ljubavno pismo, tj. neću znati ni kako da ga počnem, a bogami, ni kako da ga završim, a onda ću ga, shodno tome, ili zafrljačiti u korpu ili u draftove. A mogu i da izaberem treću opciju i da ga hrabro objavim. Videćemo šta će biti do kraja.

Uživela sam se u melodije Yann Tiersena, i sad bi to kao trebalo da me inspiriše da pišem. Pa, evo probaću neke gluposti, da ne pucam na komentare, na lajkove i na tvitove. Doduše, ako pratite ovaj blog, znaćete da mi to nikad nije ni bio cilj. Kad bih stvarno na njemu pisala šta osećam, a pre svega, šta mi se u životu dešava, pa to ne da bi bio bestseller, nego bi pokupio glavne nagrade. No, o tom, po tom, kad budem bila matora, pa budem imala mačku koja će da prede pored stare seljačke peći na drva, i ja zamišljeno gledala kako pada sneg. Možda se usudim da ispišem roman, a možda ga zafrljačim.

Prokleti Tiersen, uvek me inspiriše da bulaznim gluposti. Sasula sam dva bela piva u sebe, drugarica je imala rođendan, nisam joj poklonila ništa, ne bih da bude neki krš od poklona, uvek sve poklone kupujem srcem i pažljivo odabrane. Kad dođe vreme, dobiće ga. Elem, Tiersen, vodi ljubav sa klavirom i u meni dotiče najfinije moždane sinapse, tera me da lupentam.

Pre neki dan, sunčan, prelep, vozila sam biciklu 20 km u prirodu. Onaj bajs, kome smo drugarica i ja urnisale menjač. Naletela sam na predivne predele, koji su odjednom postali tako poetični, neopisivo. I tu je zapravo, rezervat za ptice, i verovali ili ne, maltene na svakom drvetu postoji ptičja rezidencija i kućni broj. Totalno ludo, rekli bi Švabe. A, ja mislim da su oni ludi. Zar ljudi prave ptičje rezidencije? Ko tim pticama raznosi poštu? Neke imaju čak i mali balkon sa pogledom na obližnju močvaru.

Kad smo kod močvare, ta moja mala kratka ruta bajsom, završila je sa očvarenim butinama. Zavozala sam se, nisam ni primetila da je sunce jako i da mi baca svoje laserske zrake direktno u kolena. Pa, nisam ni planirala uopšte da idem nekud, a pogotovo tako daleko. I tako, ne planiraš, dese ti se neke stvari, otkriješ neka nova područja, ptičje rezidencije npr. Nisam mogla dugo da izbivam van grada, morala sam da se nađem s jednim prijateljem na piću. Napisala sam mu: E, kasnim sat vremena, upravo uživam u prirodi van grada. Ok, odgovorio je.

Vraćala sam se nazad, zamišljajući kako je moj bajs odjednom postao pegaz, zaboravila sam na umor, na dupe koje me je bolelo od neudobnog sica, samo sam vozila i išla napred, sudarajući se povremeno sa rojevima vinskih mušica ili komaraca. Prokleti mali insekti, naješću se ih se i pre nego stignem da jedem pošteno.

Došla sam kući, izvadila jogurt od lešnika iz frižidera i musli. Povadila sam na brzinu suvo grožđe i u sebi proklela osobu koja je došla na ideju da stavlja odvratne suve splačine među sve te divne pahuljice. 2- 3 kašike sam strpala u sebe, i prijatelj je već pozvonio. Skinula sam mokar šorc od vožnje i obukla bermude. Idemo na piće u baštu pored Rajne.

Pričali smo. Pričala sam. Pričao je kako je sreo svoju bivšu veliku ljubav, baš pre neki dan, tu na Rajni. Pitala sam ga kako je to podneo. Ima klinca, godinu dana, gurala je kolica. Nije znao da ima klinca. A ćale? Upitala sam. Pa, izgleda da je samohrana, prijatelji su mi rekli, nije se udala, eto, ima klinca, ja imam svoju devojku već dve godine, predivna osoba, nikad se nismo posvađali. Uvek me razume, uvek me diže kad sam skenjan, i ovo sam joj rekao, razumela je. Zaista, totalno nekomplikovana, ali Sara je Sara. Sara je ljubav, Sara je patnja. Sara nikad neće proći. Ah, pa nemoj tako, rekla sam. Sara je prošlost koja te je naučila da imaš lepu sadašnjost. Divno si ovo rekla, izustio je. Znam, rekla sam, ja sam genije. Smejali smo se.

Odnekud je počelo da tutnji za početak utakmice. Prokleti fudbal, ne mogu da ga podnesem. Sve slabije sam čula svog sagovornika, mada to nije ni bitno, bitno je da smo pričali očima ispod naočara, malo ćutali, malo se kesečili. Ispijao je svoj sok od jabuke u krigli, a ja svoju fanta-kolu mešavinu. Došlo je i to poluvreme, hvala svecima. Odlučismo da ustanemo i krenemo, guraćemo bajseve.

Sunce je još uvek bilo kao da nema nameru da zađe. Došli smo do biciklističkog mosta preko reke koji je bio u obliku luka, dakle zakrivljen, i morao si da prebaciš u niži prenos da bi se popeo. Evo, objasnih. Zvuci su odjednom počeli da paraju vazduh oko nas. Pitali smo se, pa odakle, gde, kako? Nema zvučnika nigde, nema ekrana, nema ništa. U momentu smo, na sred tog zakrivljenog  mosta, ugledali klavir i momka pod šeširom kako nabada Tiersena i temu iz Amelije Pulen. Bože, zapitala sam, kako je mogao toliku klavirčinu da nagura na most? Zbog čega bi neko to radio? Zbog par evrića koji će da kapnu u šubaru za sitni novac?

Bio je neumoran, svirao je, vodio je ljubav sa dirkama ogromnog drvenog klavira. Vreme je stalo. Biciklisti su stali. Zaljubljeni parovi su se ljubili. Neki su i prolazili, ne osvrćući se. Materijalisti, mislila sam u sebi. Prijatelj je snimao virtuoza na klaviru, mene i kapljice znoja koje su klizile među trepavice, narod koji je bio hipnotisan čarobnim momentom. I gde sam stala? Da, aplaudirali smo. Dugo. I onda otišli, on svojoj ljubljenoj, ja svojoj nedovršenoj činiji s pahuljicama.


13.6.12

Pismo jedne profesorke srpskog jezika

Daklem poštivana publiko

ja autorka ovog bloga je zgražena postupcima nekih čeonih ljudi zaduženih za obrazovanje naših učenika naime u odluci stoji daćese pravopisne i gramatičke greške u pismenim zadatcima iz Srpskoga jezika tolerisati što je naravno za đake olakšavajuća okolost ali postavljase pitanje kako ćeta činjenica uticati na budući obrazovani profil dece.?! dali neko razmišlja o tome kakoće izgledati kada neko dete napiše na primer petar petrović njegoš malim slovima na ispitu? epa zašta su se školovali profesori ako ćeda gledaju kroz prste đacima dali su oni svesni toga dase tim potire pravilno učenje Srpskog kao i dasu deca naša budućnost a jezik srestvo ko je služi za produženje tradicie nacie i uopšte svega štoje vredno. kako je ono naš velikan stefan nemanja jedared izjavio a koje je zapisao njegov najmlađi sin rastko u narodu poznat kao sveti sava: čuvaj čedo moje jezik kao zemlju. ja neznam kako da reagujem nato sranje od odluke osim mojim ličnim stavom u obliku ovog posta.

profesorka dragica

9.6.12

Od muke do odluke

Na početku da se malo pravdam jer nisam pisala od kraja aprila. Evo, idem u ćošak! Nije da nisam imala vremena, ali neke stvari su bile prioritet. Prvo da se pohvalim, završila sam fakultet. Hell yeah! Bila je to mukotrpna borba, posledica jedne odluke u životu kad si mlad i zelen, pa ne znaš šta i kako, ali to srce... Izgurala sam i to uspešno. Što se kaže: Nikad ne odustaj! Ali, šta sad, odustajala sam milijardu puta nešto i onda shvatiš - ma, nema odustajanja, stao si tu i tu se stalno vraćaš dok ne naučiš lekciju. Hardkor, znam, i koštalo me je mnogo živaca i eto, sad sam mnogo mudra postala, pod lupu da me staviš.

Dobro, na neke odluke u životu ne možemo da utičemo. Neke odluke nam ukenja i izjalovi spoljašnji faktor, npr. oružani konflikt velikih razmera - tri slova vodoravno. A klinac si. I tek treba život da ti počne. Igraš se u pesku, s lutkama, s autićima, lopte, prve ljubavi - prva cigara - prvi poljubac. Krećeš u nekom pravcu, razvijaš se relativno normalno, stičeš afinitete prema npr. matematici, fizici, jezicima, dizajnu, i već si na pragu da doneseš prvu najvažniju odluku u u tvom životu: ŠTA UPISATI POSLE OSNOVNE? Roditelji treba da posmatraju decu u tom periodu, šta vole i šta žele, ali, pre svega, ti moraš da odlučiš šta ćeš da upišeš - jer od toga ti zavisi sledeća najvažnija odluka.

Druga najvažnija odluka, pod pretpostavkom da nećeš da radiš u trafici i vraćaš žvaku za kusur: ŠTA UPISATI POSLE SREDNJE? Ako ti je život tekao nekim tokom i nije izdžunglašen spoljašnjim faktorima, trebalo bi da već znaš otprilike u kojem pravcu sve to ide. Pratiš jednu finu liniju, raduješ se da ćeš da radiš to što sad studiraš i sve teče fino. Mlad si čovek pun optimizma i entuzijazma. Još nedovoljno iskusan, indeed.

Završavaš fakultet. Stojiš na pragu treće najvažnije odluke: POSAO. Šta? Gde? Kako? Kuda? U veći grad? Ostati gde jesi, zadovoljiti se prosekom? Ali tu su i Iva i Tamara i Majko Majković i kul ti je sa njima, probaš tu da nađeš posao. Neki krš, ali svake subote možeš da ideš na pivo sa dobrim drugarima. Stagniraš. Udobno ti je da gledaš život kako prolazi i drugi prave iskustva, a ti pišeš o njima i kao učiš. Ali nema šanse. Kad tad, stići će te, ili što bi rekli: "ako ne platiš na mostu - platiš na ćupriji." Ili završiš kao klošar na adresi: Ispod mosta bb. Ovde važi: "learning by doing".

Četvrta odluka: SA KIM? Specifičnost ove odluke je što ne zavisi ni od jedne prethodno donešene. Znači: upisaću to, da bih posle mogao ovo, da bih mogao da radim ovo, da bih našao nekog s kim ću da zasnujem familiju jer on ima dobre gene i ja hoću da mi dete bude doktor nauka. Ne! Ova odluka nije moranje. Nije dužnost. Nije obaveza. Ova odluka je nagon, čist, iskonski. I njega ne možeš da zaustaviš, da kontrolišeš ili da ga zauzdaš. Ili što reče onaj patetik iz Panonije: "To ne bira pamet, nego srce."

Šta smo naučili iz ovih isprosipanih reči po monitoru?

-Sve odluke koje smo samostalno doneli su prave - jer bez njih ne bismo bili ono što smo sad. Da je deda baba - imao bi sise. Nećemo nikad znati šta bi bilo kad bi bilo, da sam ovo, da sam ono.
-Nijedna odluka ne mora da bude konačna, ali što da se vraćamo tamo gde smo već platili? "Panta rhei" što reče Heraklit - sve teče, sve se menja.
-"Kajanje je najgluplja stvar na svetu. To zbog čega se sad kaješ si u jednom trenutku stvarno želeo, i to je to." by @ZlicaSa100Lica.
-Nikad ne odustaj!  -"Gde se jedna vrata zatvore, druga se otvore."
-A, evo i da pomenem skype status jednog dečkića što me je entuzijastično muvao, a mlađi od mene 11 godina: "Ne ostvaruju se snovi - ostvaruju se ciljevi." Ako si mi rekao.

I sad? Treba kročiti u život, surovu džunglu, pripremljen potpuno, opasan i naoružan. Ali čime? Pa, i ja ga tupim ovde već redovima i redovima, a ništa ne činim. Na posao!


LinkWithin

Related Posts Plugin for Blogger