31.5.14

Malo nas je, al' smo anonimni i serendamo okolo


Dragi čitaoci Džunglice i ostali koji ovde povremeno svratite,

zarekla sam se da neću nikad da se bavim politikom, nekim analizama i pričama. Čak sam bojkotovala glasanja do jednog perioda života. Moja dobra prijateljica je jednom rekla da je to neodgovorno i da svaki čovek u državi treba da zna stanje u politici, ko su mu ministri i predsednik, ko sedi u Vladi.

Meni se ta njena kritika toliko zgadila i pokušala sam da okrivim sve oko sebe, najviše jebeni rat koji je besneo devedesetih. Dok su u drugim normalnim državama moji vršnjaci izlazili u bioskope, u kafiće i parkove, moja generacija je izlazila pre policijskog časa, a onda po sobama.

Zašto, o zašto je odjednom počelo da me interesuje političko stanje u zemlji? Možda sam se pronašla, možda nam niko jebeno nije bio kriv? Možda su tadašnji državnici, iako je to uvreda za one prave humane državnike, bili nacionalisti, a gledali samo sopstvene interese? Možda su tražeći neprijatelja izvan okvira tadašnje države - tako držali naciju na okupu? Možda smo tada svi slepo gledali u Slobu kao Boga? Mi, krajiški Srbi, koji smo se sami evakuisali u presudnom momentu, kad je Knin već pao, a naši na radiju javljali kako je sve ok? Da li je to bila cenzura? Nisu se čule sirene. Čule su se granate. Da, i hvala im. Možda da nisam tu noć izašla napolje iz podruma i ugledala kako nebo gori, možda bismo se kasno samoevakuisali?

Dragi moj narode Obrenovca, poplavljena državo, poplavljene komšije, osećam se prozvano da govorim preko ovog bloga, iako ovaj mojblogggg nije toliko čitan, nije mainstream, nije ni zamišljen takav da bude. Izuzetno cenim svoju publiku, mrvica kvalitetnih čitalaca, ali meni značajnih. Pobunili su se neki debilčići, kako nas anonimne blogere, ne doslovno, ali sa nipodaštavanjem, predstavljaju u medijima, neki ljudi željni pažnje? Pa, iskreno, jebem ti ovakvu pažnju.

Ovo je ona rana kojoj se svi vraćamo. Očajna potraga za istinom. Očajna želja da vladajući političari jednom, barem jednom, u svojim doživotnim karijerama, pogledaju narodu u oči i kažu - pogrešili smo. Da se manu proklete demagogije, dramskih pauza, šou nastupa i zamena teza. Jednom, odgovorite narodu šta je i kako se dogodilo. Ljudi smo, grešimo svi.

Zaista, manite nas sranja oko toga, nismo reagovali na vreme. Prirodna je katastrofa, desilo se. Rat je bio katastrofa jednog društva, desio se. Preuzmite odgovornost, ispadnite mudonje. Jednom u vašim jadnim karijerama. Nemojte da se perete i prebacujete odgovornost, preuzmite je, ispašćete pred narodom fer, ako već sebe ne možete da pogledate u ogledalo.

 #uLiceCenzuri 


26.5.14

U lice cenzuri

 U danima kada, usled nemara, nesposobnosti i neodgovornosti vlasti, hrabri i humani građani preuzimaju funkcije države i pomažu unesrećenima iz poplavljenih i ugroženih područja – vlast troši vreme i energiju na kršenje slobode izražavanja, napadajući i gaseći internet stranice koje pozivaju na odgovornost.

Za samo nekoliko dana, privremeno su onesposobljeni blog „Druga strana“ i portal „Teleprompter“, a obrisan je ceo blog Dragana Todorovića na portalu „Blica“ nakon što je Todorović preneo tekst u kome se navode razlozi za ostavku Aleksandra Vučića. Prinuđeni smo da pretpostavimo da će sličnih primera cenzure biti i ubuduće.

U nedostatku snažne parlamentarne opozicije, uz mali broj štampanih i elektronskih medija koji kritikuju vlast, vlada Aleksandra Vučića i njeni pomagači napadaju kritičku misao na internetu, gušeći slobodu izražavanja. Suočena s neugodnim pitanjima i činjenicama koje joj ne idu naruku, vlast pribegava sili, čime dokazuje da nema argumente kojima bi odbranila svoje postupke.

Zahtevamo da vlast odmah prestane da napada slobodu izražavanja, da prestane da ometa rad kritički opredeljenih internet stranica, te da počne da odgovara na pitanja koja joj javnost sa neospornim pravom postavlja.
Zahtevamo da vlast poštuje i sva ostala prava i slobode, kao i vladavinu prava.
Zahtevamo da se odmah objave imena stradalih u poplavama.
Zahtevamo transparentno raspolaganje doniranim novcem.
Zahtevamo da moralno, prekršajno i krivično odgovaraju svi predstavnici vlasti, bez obzira na to na kom se nivou nalaze, za svaki život koji je mogao biti spasen da oni nisu bili nemarni, nesposobni i neodgovorni, i za svu uništenu imovinu koja je mogla biti zaštićena da su oni reagovali adekvatno.

Zahtevamo kraj cenzure i početak odgovornosti.

Blogovi i stranice:
Akuzativ
Aleksandar Sekulić – 2389
Aleksandar Šurbatović
Alжirska pisma
Ana Milanović
Angelina Radulović – Piskaralo
Anita Mitić
Biljana – Samokazem
Bob Lebowski (Slobodan Vladuša)
Boban Stojanović
Bozóki Antal
Bozóki Antal (hon)lapja
Ch3d4 (Vojislav Bajakić)
Constrictoria Boa
CRZ Blog
cult – B92 blog
Danubius forum
Dario Hajrić – Sistem i lom
Dejan Pešić
DJ Ivica
Dokona popadija
Dopisi iz Diznilenda
Dragana Đermanović blog
Đorđe Bojović
Džunglica
Edis Đerlek
Euterpaspeaks
FCBK
Ivana Ćirković – Organ Vlasti
Ivy Jbte
Iz glave radio
Izvan kuhinje
Jelica Rogić
Just Bloggin’
Kriza identiteta
Leksikon YU mitologije
Liceulice
Logaritam
Loose Ends in Economics
Luka Božović
Mahlat
Marko Jakšić
Marko Marjanović – Pošteno mu sudite pa da ga streljamo
Mesec, suncokret i ostale priče
Milena Stošić
Milica Čalija – blog
Milja Lukić
Miloš Đajić
Miloš Sečujski – B92 blog
Mojporrtal.org
Mr Black
Ne verujem u muk istine
Nebojša Knežević – yzmaya
Negoslava’s Blog
Nemam ime, imam komentar
Nenad Duda Petrović
Nešto sasvim neizvesno
Nikola Ćupas – blog
Nikola Kolja Krstić
Novi Sad 2020
Novinarizmi
Novosadsko ubrojčavanje
Od svega po malo
Osmi dan
Ostavite Teslu na miru
Pagankawebshtizza
Panonska revija ludosti
Parunova reč
Pavle Ćosić
Pavle Mihajlović – Tržišno rešenje
Pećko pivo (srpski) & PeckoPivo@Medium (english)
Peščanik
Politiks tejps
Popovsko Dokonisanje
Prešlicavanje
Pressburger Csaba
RainDog po treći put među blogerima
Random Code and Beauty of Organic Entities
Raša Karapandža
Sajber Vanderlast
Sandra Simonović
Sara Radojković
Savesna
Spookyludila
Staša Koprivica – 100 lisica
Strahinja Krstić
Troblog
Urošević Ladislav – koordinator Ubuntu zajednice Srbije i FLOSS aktivista
Vazda nešto
Veličković::Blog
Velimir Mladenović – B92 blog
Vladan Slavković – Kraljevo online
VladanBa’s Blog
Vladimir Greblaher – Zovitemeishmael
Vladimir Milutinović – Dvogled
Whatever… Nevermind
While Sleepwalking…
Žarka Radoja – Kontrapress
Žarko Ptiček
Žene sa Interneta
Organizacije i pokreti:
Beograđani protiv prohibicije
Centar za praktičnu politiku
Centrar za marginu
Fondacija Dokukino
Građanske inicijative
Kuća ljudskih prava i demokratije
Mreža za političku odgovornost
Share Fondacija / Share Defense
Udruženi građani za Srbiju (#Udruzeni)
Građanke i građani:
Admir Smajović
Aleksandar Atanasijević
Aleksandar Jovičić
Aleksandar Kezić
Aleksandar Kokotović
Aleksandar Lučić
Aleksandar Stanojković
Aleksandar Živadinović Ćupas
Aleksandra Anokić
Aleksandra Đerić
Aleksandra Jensen
Aleksandra Sokolović
Aleksandra Tomić
Ana Bellotti
Ana Čiča
Ana Kerečki
Ana Manić
Ana Marković
Ana Petrović
Anđela Milivojević
Anica Spasić
Biljana Kovačević
Biljana Kukić
Biljana Marinković
Biljana Mladenović
Biljana Stepanov
Bojan Cvejić
Bojan Radović
Bojana Jevtović
Bojana Miković
Bojana Selaković
Boris Bašić
Boris Lučić
Boris Sijerković
Boško Hadžić
Branislava Nestorov
Branka Dobrić
Dalibor Stojičić
Dana Selaković
Danica Nikolić
Danijel Milošević
Danijela Pejatović
Danijela Rafailović
Danijela Ranković
Danijela Tasić
Darko Vlahović
Dejan Košanin
Dejana Stevkovski
Denis Lazetić
Dijana Hinić
Dimitrije Petković
Đorđe Mančev
Đorđe Trikoš
Dragan Popović
Dragana Kostadinović
Dragana Pećo
Dragana Zlatičanin
Dražen Zacero
Dubravka Nikolić
Dubravka Velat
Dunja Lazić
Đurđa Đukić
Dušica Petrović
Duško Jerkov
Dževid Sadović
Edita Miftari
Emina Kovačević
Filip Perić
Fismir Jahiu
Goran Zarić
Gordana Šajinović
Irina Zahar Hinrichs
Iva Jović
Ivan Lukić
Ivan Popović
Ivan Stanojević
Ivan Stevanović
Ivan Tot
Ivan Vlajić
Ivana Jakovljev
Ivana Mirčetić
Jasmina Lazić
Jasmina Milojević
Jasmina Radovanović
Jelena Jovanović
Jelena Kandić
Jelena Milojković
Jelena Paligorić
Jelena Petrović
Jelena Radanović
Jelena Simić
Jelena Stević
Jelena Tot
Jelisaveta Manojlović
Jelisaveta Mikulić
Jovana Gligorijević
Jovana Jakovljević
Jovana Kolarić
Jovana Pavlović
Jovana Polić
Jovana Prusina
Jovana Radovanović
Jovana Sikimić
Jovana Tripunović
Jovana Vujičić
Jovana Vukić
Katarina Tadić
Ksenija Stojanović
Lav Kozakijević
Lazar Marjanović
Lazar Milovanović
Leopold Rollinger
Ljiljana Bukvić
Ljubica Turudić
Ljubomir Medaković
Luka Rajić
Maja Mićić
Maja Stojanović
Maja Vasić-Nikolić
Maja Vrtarić
Marija Avramović
Marija Đelić
Marija Janković
Marija Maša Bojičić
Marija Milosavljević
Marija Penezić
Marija Radovanović
Marija Stanojčić
Marija Vukosavljević
Marijana Toma
Marina Andromarta Bogojević
Marina Ristanović
Marina Stamenković
Marina Ugrinić
Marko Bogunović
Marko Mitrović
Marko Vidojković
Mašan Minić
Mikaela Smičković
Milan Cvijić
Milan Đukić
Milana Ninković
Milanče Milosavljević
Milena Dragićević
Milica Jovanović
Milica Stojanović
Miljenko Dereta
Milomir Sekulić
Miloranka Ilić
Miloš Avramović
Miloš Dašić
Miloš Janković
Miloš MIhajlović
Miloš Nikolić
Miloš S. Nikolić
Mina Ilić
Mirjana Drašković-Ivica
Mirjana Miočinović
Mirko Rudić
Miroslava Marjanović
Mladen Manojlović
Momir Pejatović
Nada Likar
Natalija Marjanović
Nataša Agbaba
Nataša Mijatović
Nataša Nikolić
Nataša Robulović
Nebojša G. Mirković
Nenad Nikolić
Nenad Vukadinović
Nikola Adžić
Nikola Ristić
Nikola Tomić
Nina Savić
Ognjen Đerić
Olga Gligorović
Peđa Mitrović
Petar Tančić
Radina Vučetić
Radmilo Marković
Rajma Isljami
Ratko Femić
Robert Čoban
Sandra Popović
Sanja Jović
Sanja Zrnić
Sara Dereta
Saška Karamarković
Selma Lazović
Slavica Slatinac
Slavica Stojanović
Slobodan Joksimović
Slobodan Srdić
Snežana Čongradin
Snežana Marković
Sofija Mandić
Sofija Marjanović
Srđan Dinčić
Stefan Aleksić
Stefan Ćorić
Stefan Jovanović
Stefan Šparavalo
Stevan Đekić
Stevan Ristić
Tatjana Radunović
Teodora Tomić
Uroš Jovanović
Vanesa Nikolić
Veljko Radunović
Veselin Nasufović
Vesna Đukanović
Vesna Mićanović
Vesna Miletić
Vesna Pešić
Vesna Vasiljević
Višnja Filipović
Vladimir Marović
Vladimir Stojanović
Vukan Simonović
Vukašin Obradović
Žarko Canić
Žarko Ogrizović
Zdravko Janković
Željka Pantelić
Zoran B. Nikolić
Zorica Filipović
Zorica Šćepanović

17.4.14

Pešto od medveđeg luka


Hej, hej, društvo. Evo, 'vam nešto za pojest'. Pored kuće mi raste medveđi luk i to skontam tek danas, no bolje ikad, nego nikad, što bi rek'o Velja Ilić. :) Malo se šalimo i salimo.

Dakle, uberite jedno 150/200 listova luka - evo linak. Sad mu je vreme, pa navalite u šumu, ali pazite da ne uberete zvončiće. Slični su na prvi pogled, iako lukac miriše na lukac ima tanke listove i vidi se stabljika lista, zvončići ne mirišu na lukac i imaju debele mesnate listove. Ako sam dobro brala, onda bi trebalo da preživim, jer su zvonci otrovni. :)

Pošto ste ih ubrali, operite ih u hladnoj vodi, osušite (ja stavim u najlon kesu, zavitlam njome par puta i višak vode ostane u kesi). Ne otvarajte kišobran u zatvorenom prostoru. Iseckajte na sitnije komade. Dodajte beli lukac - 2 čena. Šaku indijskih orasa propržite 3 minute dok ne porumene.

E, sad, možete da budžite ovaj pesto tako što ćete da mu pridružite i pinjole, orase domaće, itd. Ja sam u svoj dodala ljuspice lana i skroz je ok. Naravno, posolite, dodajte ulje od repice (150 ml npr.) ali kapiram da može maslinovo za intenzivniji ukus ili suncokretovo ulje, ako baš ič nema u prodavnici.

Sve to u jednu činiju i miksajte onim mikserom za kremaste supe i sosove. I to je to. Sipajte u teglu, pospite još malo uljem da se ne kvari i voila.

Jedite uz bilo šta, ali najbolje šmeka sa krupno rendanim parmezanom na krep rollsima ili na sveže pečenom bagetu.

Prijatno!!!

14.4.14

Dvotočkaš moj dragi


 Dogovorim se ja sa sobom, a posle i sa drugaricom da idemo da vozimo naše dvotočkaše, al' da ta tura bude oko 60 km. Ima cilj, ima ruta, ima ženske, ima sve. Mom jedino ne rade prednje kočnice, odnosno, skinula sam ih sa opruge, jer grebu gumu, a to usporava. Previsoka sam za njega, nema svetla, izlizane mu gume, ali inače je sve O.K. 

Kupila sam ga polovnog od nekog Albanjerosa i dobar mi je za grad. Duže ture od 10 km u jednom pravcu nisam vozila. I sve do juče sam bila zadovoljna njime, jer po gradu nema potrebe da jurcaš, laganica, pratiš propise i tako dalje.

Krenule u 10:00 na tu našu turicu. Njen ganc novi, dere, debele gume, pod kompletnom opremom, korpom, svetlima, novi ram, kočnice. Moj jadni ćelo, em je spor, em mu fali sve. Osećam se kao da vrtim pedale u mestu. Drugarica me prešibala za minimum 200 m. Tugica.

Na nekom trećem kilometru, pita ona mene: "'Oće li izdržati tvoj bicikl ovoliki put?" Odgovaram da hoće, ne zavisi samo od bicikla, zavisi i od vozača. Ipak je ambicija najbitnija.

Svi su me preticali, drugarica je stajala i čekala na mene, čitala knjigu, sedela na klupi, ja sam pedalala kao hrčak u onom mlinu što se okreće. Ali uspesmo. Došle do cilja, pojele ručak, popile kafu i natrag.

Sutradan, odlučim ja da bacim ovog u staro gvožđe, ali pre ću da kupim novi. Izmerim visinu od međunožja do poda, pa pomnožim sa nekih 0,66 da izračunam koliko ram treba da ima cola.

Dođem u prodavnicu, svi modeli preko 500 eura, pa jebemu mater, ne kupujem golfa, nego bajs. Ajde, probaj jedan, probaj drugi, probaj treći. I pređem sa treka na kros model, više mi se dopada. Trek je tipičan za grad, udoban, ima svetla, blatobrane i pak treger. Kros je onako za divljanje po prirodi, ne baš kao mont, ali je dobar za svakakve puteve.

U drugoj prodavnici naiđem na kros za 400 evra, na sniženju. Sve odgovara, visina, dužina, brzina, lepota, sve sem cene. Vlasnik ne da na rate, a meni mnogo keša. Onda sam sebe ubedila da mi se ne isplati da kupujem tu lepotu od bajka, jer će mi ga ukrasti, ako ne kupim sajle od 300 evra. Tri komada - 300 evra.

Čitavo poslepodne sam provela čitajući o sigurnosnim sistemima i sajlama za privezivanje bicikala i na kraju došla do zaključka da mi se isplati imati dva dvotočkaša. Jedan za udobnu vožnju po gradu, i drugi, s kojim ću ići u krevet.

10.4.14

Ćutanje na telefonu

Krenula sam da operem kupatilo. Zvao je dobar dug. Znam u kakvom se stanju nalazi, pa sam prisilila sebe da budem vedra i raspoložena.

- Hej, ola čiko!
- Ola, čika!- Parle vu franse?
- Ne, ž n parle pa franse, hihi. Šta ima, kako si?
- Dobro, ok.
- Jesi li u nekoj gužvi sad?
- Ne, ne, palim cigaretu. 
- Jesi gledao sinoć utakmicu Mančester Junajted protiv Bajerna? Za koga si navijao?
- Za Mančester, naravno, Bavarci su ubraženi.
- Ja sam za Bajern, u inat jednom tipu koji se stalno kladi na Mančester Junajted i tako bila neka priča među nama... Je l' se osećaš bolje?
- Boli me vrat i seva prema glavi. Ludim.
- Znaš da kažu da je to sve na nervnoj bazi. Šta kažu doce?
- Pa, snimali su mi glavu, kažu da su našli par delova koji ne funkiconišu kako treba. Dali mi neke tablete da pijem.
- Kakve tablete?
- Nešto protiv demencije. Kao, ako ne počnem, stanje će da se pogorša.
- Jesi počeo da ih piješ?
- Ma,...
- Pa, jesi li?
- Pročitao sam uputstvo za upotrebu leka i...
- I?
- Nemam ja demenciju, imam te proklete bolove i ne znam kako da ih se rešim.
- Pa probaj da popiješ tablete, možda će ti biti bolje od njih, možda ćeš moći da funkcionišeš? Ne znam, ja mislim da bi trebalo da vodiš normalan život, daleko od te ustanove, je l' primaš posete?
- Ah, prijatelj našao devojku, pa me sad ni on ne posećuje.
- Je l' izlaziš? Je l' ideš kući?

(ćutanje)

- Hej, jesi dobro?
- Ma, sorry, nisam koncentrisan.
- Ok, nego, razmisli malo o tim tabletama, nemoj da se posle kaješ što nisi počeo na vreme da ih uzimaš. A, devojčice? Ima li kakvih pacijentkinja?
- Ma, nema.
- Koliko nisi?
- Tri godine, plašim se da nisam sposoban.
- Heeej, imaš 30 godina, to ti je malo, nisi dugo znaš... pa se plašiš gluposti, evo npr. ja imam fobiju od svega i svačega, znaš, nekako, nađi neku, bar ima ženskih koliko hoćeš.
- Ma, znam... hej, da te pitam nešto - a zašto se ti i ja nikad nismo kresnuli?

(ćutanje)

- Mi??? Hej, pa mi smo prijatelji.
- Pa, da super smo se slagali i razumeli.
- Ja, ja, ti znaš kako dolazi do seksa?

(ćutanje)

- Mislim, jesi ti bio zaljubljen u mene?
- Ne, ne, ali si mi bila seksi. Imali smo prilike.
- A, ne, znaš da je to kod mene malo komplikovano. Nisam htela da kvarim. Uostalom, nije se desio ni poljubac.

(ćutanje)

- Zašto ćutiš? Nije ti dobro? Daj, reci.
- Skrenuo sam misli.

(ćutanje)

- Ovaj, moram da završim kupatilo.

(ćutanje)

- Usisala sam, pa sam baš počela...

(ćutanje)

- Hej, daj, nemoj se ubijati u pojam, biće ti bolje, počni s tim tabletama, nađi novi hobi, idi u prirodu fotografiši!

(ćutanje)

- Ok, čujemo se onda drugi put. 
- Važi, čujemo se, ćao!

(plačem u sebi)

Jebem ti život.

8.4.14

Skini tu bretelicu, šta čekaš?

U poslednje vreme samo slušam o tome, kako deca poznatih izjavljuju da bi volela da budu pevači, glumci. Zašto bi iko normalan u današnjem svetu hteo da studira nešto i da puni svoju glavu znanjem da bi npr., spasao čovečanstvo ili barem učinio ovo društvo boljim i prijatnijim?

Svi već kapiramo da od nauke nema ništa. Nauka se ne forsira, nauka je marginalizovana. Jedna prostitutka ima pet puta veću zaradu od doktora nauka. O čemu mi pričamo? Svi žele da budu popularni, slavni, pa znate šta, lako je. Jebeno je lako.

Prvi korak je da odeš pod nož. Da, uzmi 6oo kubika silikona, natrpaj u nedra, isto toliko za dupe i malo manje za usta. Postala si popularna čim si se pojavila na vratima klinike. Sutradan se u nakaradnom izdanju pojavi na žurci i bićeš zvezda večeri. Zvezda sprdnje, ali ipak zvezda. Možda te pozovu u rijaliti, tamo ćeš, naravno, da tizuješ sve muškarce u nadi da će dobiti seksa. Pare se samo obrću.

Jebeš sve muke, karijere, uloženo vreme. Pojavi se s neobrijanim pazuhom, neko će ufotkati, napraviti meme od tebe i evo te na društvenim mrežama. Znamo šta je cena, a šta je nagrada?

Pa, lutko, biraj destinaciju, Maldivi, Karibi, Sejšeli, Dubai, sve što poželiš. Dok je silikona u sisama, dupetu i promaje u glavi, samo stavi prst na globus i neka budala će se već pobrinuti da otputuješ.

Onda, skini tu bretelicu, šta čekaš?

7.4.14

Nisam kod kuće

Nisam pisala za vikend. To je zato jer sam apsolutna vlast svog bloga i donela sam Zakon o nepisanju vikendom, koji je većina u skupštini u vidu mene usvojila. Možda sam pobegla od obaveza koje sam sama sebi nametnula?

Opet bih pobegla. Opet bežim. Od nečega i nekoga. Bežim jer ne pristajem, ne želim da pristanem. U večnoj sam potrazi za nečim i ne znam da li to postoji ili mi samo moja mašta sugeriše? Nešto kao Sveti Gral.

Prepuna sam energije. Za počinjanja iz početka. Za nedovršavanje ničega. Kako to čudno zvuči? Da li neko razume? Ne vezuje me ništa emotivno, da li je to razlog što se osećam odvezano da bih pobegla?

Paradoks je što bežim da bih ostala negde, što tražim destinaciju, a Konfučije se uporno nameće sa svojim: "Put je cilj." Ako je put cilj, da li shvatam taj put suviše bukvalno, pa mi za njega treba prevoz i gorivo? Ili je put život, a život kao takav sam po sebi cilj?

Upoznajem nove ljude. Nove moguće ljubavi. Pokažem interes, pa se povučem. Da li je to strah ili nedostatak interesa? Ne dozvoljavam sebi, na neki samo meni znan način, da budem srećna. Neki kažu - puno filozofiram. Zatvorila sam se, spustila roletne. Nisam kod kuće.

Gde sam kod kuće?


5.4.14

Biljozepam i krema za vukodlake

Nije da ne verujem lekarima i medicini, ali kad mi zatreba neki lekić, uvek pohrlim u biljni svet. Tako meni lekar prepiše biljni lekić na bazi kantariona, jer, je l', kad cela Srbija pije bromazepame, deprozepame, mogu i ja biljozepame.

Odem u apoteku, uzmem svoj pamić od kantariona i počnem da čitam uputstvo za upotrebu leka: neizlaganje suncu jer je fotosenzibilan. Ali boli mene dupe, pa ne možeš da mi zabraniš da se hranim vitaminom D, em je lepo, em je zdravo, izdržaću ja to.

I baš pripekla zvezda, odem da se sunčam, ponesem literaturu, fon, vodu, blokče i hemijsku. Užiiiiivam na suncu, proleće, reka, prelepost. Uveče dođem kući, spremim laganu večericu, sednem, ispišem nešto, objavim na blogu i osetim lagano peckanje po licu. Pogledam u ogledalo, nema crvenila, ma biće da sam bila predugo na suncu.

Odem na posao, peckanje se pojačalo. Pretvorilo se u pravi svrab. Uzmem pametnica apre sol losion za posle sunčanja i namažem. Gel koji hladi, nešto jeftino iz DM-a. I kao bude bolje.

Sutradan opet na sunce, namazala riba 30 SPF, nećeš majci ostati kući po tom vremenu. Uveče, ista priča, peče me lice, svrbi, ja kuliram, ma proći će - niko nije umro od peckanja posle sunčanja.

Dva dana, srećom nije bilo sunca, ali je sunce je l' te skriveno, a ja nisam nešto izlazila iz kuće. Sledeći dan se toliko peckanje jebeno pogoršalo da sam stavljala glavu u frižider, mokre obloge, a na licu ič za videti. Ne mogu da spavam, grabuljam se kao psihopata.

Odem do apoteke i kažem: "Jao, molim vas, dajte mi nešto da ublažim ovaj svrab, znate uzimam one na biljnoj bazi, osetljive na sunce, blabla." Žena mi proda Fenistil sa kortizolom. Aj, reko, možda pomogne. Dođem kući, namažem Fenistil, prijatno hladucka, ali upala se ne smiruje. Pizdim.

Uveče, da pročitam uputstvo za upotrebu kreme. Kad ono, stavka ispod, neželjna dejstva: pojačana maljavost, faca punog meseca - (prevod s nemačkog), e da me jebeš neću to govno više da mažem - treba još da se pretvorim u vukodlaka. Kako ću na pos'o i među ljude?

Odlučim da ne izbegavam zvezdu, škartiram biljozepam i kremu za vukodlake u korpu za otpatke i ćao, i homeopatija i hemija i nana - nanina. Kad smo kod nane, idem da skuvam nanu.

4.4.14

Uputstvo za ponašanje Srbina u otetom avionu

Srbin si i posreći ti se da putuješ avionom na letovanje u daleke arapske zemlje ili preko okeana. Spakovao si kofere, fila papuče, maksare, kožnu jaknu i rejbanke. Rodbina je već došla da te isprati jutros u 5 h sa trubačima jer nisu imali bus kasnije, a linijski taksiji bi ih odrali pa...

Prinuđen si, hteo - ne hteo, da misliš na svoju šljivu, dunju ili orah, što ti ga je deda posadio kad si se rodio. Dok se avion diže, škljocaš selfije ispred ovalnog prozora, oko tebe oblaci, milina - letiš. Posle ćeš te slike kačiti na fejs i naravno, staviti na public, da vidi i ONA i ONE.

Ne lezi vraže, u jednom momentu neko od putnika poviče: "Ovo je otmica, da se niko nije pomerio s mesta ili će biti eliminisan!"

Očekuješ da neka budala kaže: "Šalio sam se, apri li li", ali ne, ovaj je ozbiljan kao Krile u danima slave. "Ma, kome ti da sedne na svoje mesto, slušaj, ugasila se crvena lampica, mogu da se šetam po avionu i na rukama ako budem hteo."

Ti kao Srbin udariš na jačeg od sebe, umesto da se lepo povinuješ i prepustiš kontrolu otmičaru, jer ovaj želi da se oseća kao diktator Severne Koreje, a ne kao neka zapadnjačka čkica.

Otmičar izvadi nož: "'Oćeš ti da ćutiš ili ću sve da vas likvidiram?" Razmišljaš, kako je ovaj veći ludak čak i od tebe, kad čikica pored tebe, blago usplahirenim glasom: "Gospodine, ponašajte se razumno, sve će nas pobiti." Ti se hvataš za glavu i prizivaš Svetog Iliju i sve svece da ti objasne šta znači "razumno". Umesto svetaca, javlja se putnik: "Razumno, znači da sednete, ne radite ništa, ne provocirate i ne junačite se, kad za tim nema potrebe."

Gledaš, misliš, misliš, gledaš, misliš - e, neće oni tako sa mnom. Sedaš na svoje mesto, vadiš mobilni iz one dole mreže, pališ aplikaciju i "ahijaaaaahiii, trš!", mamu ti jebem, "ahiiiiiii, trš!!!" i tebi i tebi i tebi, nisam ja džaba oštrio koplja i natezao praćke dves'tčetiri sata dnevno, da mi sad neki ludak ne da da pređem nivo!

2.4.14

Voda


Otkad sam sebi zadala zadatak da trideset narednih dana napišem po post, moram da priznam da to ne ide baš tako lako. Juče sam, na primer, pisala o službenim psima. Zbog tog posta sam propustila piknik sa prijateljima na reci Rajni, uz nezaobilazan zalazak sunca. Ali, kad se čovek odluči da bude konsekventan, onda mora nekih stvari i da se odrekne.

Rajna. Predivna reka. Ove godine je vodostaj rekordno nizak, tako da su se pojavili peščani sprudovi, pa sad naiđeš na plažu nasred reke. Sedim na obali, ponela sam blok za skiciranje, ali pošto nisam neki talenat za crtanje, radije uzmem pa pišem nešto.

Ne bih mogla da zamislim da živim u gradu koji nema veliku vodu. Besmisleno je ići u šumu ili na livadu i zuriti u drvo. Voda zapravo i služi da u nju zuriš, razmišljaš, inspirišeš se i pišeš blog. Na reci gledaš kako teče, na moru kako se talasi penušaju i odbijaju o stene. Pored mene sede dve studentkinje i uče kineski: "Ćun ćun na ga ka nu nung ga ka". Šta su rekle, pojma nemam. Glupo mi da pitam, ovde ljudi nisu tako druželjubivi kao kod nas.

Razradio mi se rukopis. Posmatram kamenčiće u vodi, rečne alge i travu, gnjurke koje traže mesto uz stubove za gnezdo. Klinac u daljini viče: "Mama, daj vode, žedan sam." Slažem se s njim, ožednjeh i ja, vreme je da se kupim sa sveže natankanom dozom vitamina D - Doći ću sutra ponovo.




1.4.14

Nekoliko crtica iz života službenog psa

Pre neki dan je u novinama osvanula vest da će osam vojničkih pasa u Srbiji biti dato na eksperimentisanje, prilikom čega će im biti povađeni zubi, držaće ih u nekom boksu i izgladnjivati u naučne svrhe, da bi ih onda, naposletku, anestezirali i povadili im organe. Cilj eksperimenta je ispitivanje nekog implantata, valjda, zubnog, jer čemu onda vađenje zuba? Ljudi moji, da li ste vi svesni šta je pas? Šta je službeni pas? Šta je dresiran pas? Životinja, pametna, zahvalna i verna.

Imala sam priliku da putujem s jednim ovdašnjim nemačkim policajcem u istim kolima, gde smo pričali, između ostalog, i o tome čime se bavi i kakav je to posao. Policajac nije samo policajac, cajkan, pandur, ovaj je istražni i ide na lice mesta kad se desi neki zločin. Težak posao, vredan svakog respekta.

Pitala sam ga u jednom momentu: "Imate li pse?" Odgovorio je: "Naravno, bez pasa, neke akcije uopšte ne bi bilo moguće izvoditi. Koristimo ih za otkrivanje droge, eksploziva, razna krijumčarenja, praćenje tragova ubica, provalnika,  spasavanje ljudi u požarima, bukvalno, pas je nezamenjiv." Moje sledeće pitanje je bilo: "A, šta se dešava sa tim psima, kad više ne budu sposobni da obavljaju dužnost malog cajkana?" -"E, ti se psi onda penzionišu" reče čovek. "Kako, molim? Dobijaju penziju, lovu? Ne kapiram." "He, he" nasmeja se čovek i reče: "Ne, ne dobijaju novac, ali dobijaju hranu i negu do kraja života, što je za pse otprilike kao da su u penziji." Moje sledeće pitanje se odnosilo na to, kome onda pripadnu ti psi, kad se penzionišu. "Ko ih preuzme kad se penzionišu?" -"Zavisi, nekad ih damo hraniteljskim porodicama, a nekad ih uzme i dugogodišnji partner s kojim su zajedno radili. To je onda najlepše, onda ostanu u krugu prijatelja."

Eto, samo tih nekoliko crtica iz realnog života službenog psa. I da dodam, peticija građana Srbije je urodila plodom i isluženi psi Vojske Srbije se neće dati na eksperimentisanje.

U najmanju ruku takvi psi zaslužuju penziju ako ne i orden!





31.3.14

Blogerski čelindž od 30 dana, pa da počnemo...

Sad sam pogledala. Poslednji post na blogu je bio 18. 7. 2013, što znači, neću mu davati godinu dana, iako je i ovaj period nepisanja i više nego dugačak. Ali, evo, rešila sam malo da vam pišem, više onako zbog sebe.

Možda ceo taj period nepisanja ima veze sa tim poslednjim postom. Isprovocirala sam život, napucao me kako zna i ume u vidu jedne apatije, depresije, čega već. Kaže se da se je suprotnost toj apatiji, vitalnost. Znači, neću više provocirati život, a pogotovo ga neću nazivati polnim organom, i ni u kom slučaju - ženskim.

Idemo dalje. Krećemo se, lelujamo, plovimo, padamo, ronimo, jer to je talas, ako nema talasa, nema kretanja. Ako si gore, bićeš dole i viče versa. Važno je ne dodirivati amplitude, nego jahati da bude dovoljno uzbudljivo ili, jebiga, biti spreman dodirnuti vrh i dno. Šta znam, meni je već malo dosta tih ekstrema, ko voli nek' izvoli.

Drugarica mi je poslala danas link za jednu pesmu koja njoj pomaže kad padne i skroz je kul, neki psihodelični rock, kaže: "samo nemoj da gledaš video". A, meni kad kažeš to "nemoj", ja onda tek. Takvi smo mi Balkanci, da sad ne delim Srbe, Hrvate, ove, one. Mi smo inaćani iz zemlje Inatije.

Elem, pogledam taj spot, majko mila, neke glave, tela, oči, zubi, seciranje, nakaze, cepanje kože, horor, a muzika sasvim ok i prihvatljiva. Meni je odmah bilo bolje, instant sam se podigla i pomislila: "Jebote, kako je ovim nakazama, što ih cepaju na delove! Koji mrak!" Istina, javila mi se želja da proučim značenje spota, ali čemu, mora li sve da ima neko značenje? Opusti se, jebeno, jednom u životu i ne traži značenje.

Opuštam se. Ne tražim značenje, jebe mi se više za sve vrste značenja i dublje smislove i pri tom - ozbiljno to mislim.


LinkWithin

Related Posts Plugin for Blogger