31.5.11

Post u kojem mi se nije sve skupilo

Malo sam smirila strasti, i odlučila da se ne bavim više politikom, bar neko vreme. Nije dobro za lepotu, a i krastavčiće više ne smem da mećem na lice jer su zaraženi ešerihijom koli. Tako, da ovih dana jedem avokado i musli, suvo meso i pavlaku.

Juče sam bratu poslala poruku da pročita moj poslednji post i upozorila ga da je težak do bola, ali da me zabole, jer to je moj blog i imam pravo da pišem šta god želim, jer me niko ne plaća za to. Rekla sam mu takođe da je možda bolje da ga ne čita pred spavanje, jer neće moći zaspati, a onda sam se setila da mu počinje Dr. Haus u 22.30 i da će pre zaspati razmišljajući o sarkastičnom i mizantropski nastrojenom Hausu nego o sestrinom postu, gde joj se sve skupilo. Ima pravo dečko.

Bilo kako bilo, rođeni brat mi reče: "A, kad ćeš napisati neki post u kojem ti se nije sve skupilo? Možda to bude najbolji tvoj post?" Iskreno, nisam znala šta da mu odgovorim. Verovatno, meni ovaj blog služi i kao jastuče za igle. Nešto poput VOODOO lutkice.

Možda se nekom ne sviđa to često menjanje raspoloženja, ali šta ću? Ja sam to. I nema blog naziv džabe takav kakav ima.

Prijatelj na tviteru (prepoznaće se) mi reče, parafraziraću: "Nemoj samo da počneš da pišeš o seksu i vezama, postaćeš uberpopularna, prestaću da te čitam" Drugi tvrde: "Više mi se dopada da pišeš o politici, jer tu je ipak manje eksperata" Treći govore: "Valjalo bi da imaš dobru podlogu kad pišeš o tako osetljivim temama" Svi ste u pravu.

Sekspert nisam. Za publiku ne. Za sebe da. Kraj priče. Tako i svi koji misle da su seksperti, to mogu da budu samo na svom individualnom planu. Ekspert za veze? NE. Operisana sam od veza već određeno vreme, pa možete da me pitate kako razjebati neku vezu, ili kako smisliti najbolji mogući izgovor za odbijanje od nasrtljivaca. Nema ja tu šta da krijem, a rekla bih i iskreno, da me pitate za savet. Politika? Ne, previše sam emotivna, nenačitana, pristrasna i nerealna. Za nju ipak treba hladna glava, a moja je usijana kao ringla na max.

Poludim tako, pa se smirim, ali to je sve "kota života".

I, fuck, trebalo je da odem na taj party juče...

18.5.11

Dakle, smorila sam se na ovom Zapadu!

Mom prijatelju blogeru iz Srbije

Totalni mi je smor ovde. Počela sam da objavljujem postove jednom sedmično, i to neke uopštene, edukativne, itd. A život je u Srbiji. Znam to, jer provodim mnogo vremena na tviteru, pa tako skontam neke stvari iz mile mi zemljice.

Ti ćeš sad da pomisliš kako sam ironična. Ma neee. Samo kažem kako stoje stvari. Dole se uvek nešto zanimljivo dešava. Svaki dan je žurka! Prave se dževe i fame.

Ovde toga nema. Tuga mi je. Svako jutro ljudi idu na svoj posao i dolaze s posla. Ono, idu Mercedesima i rintaju i dirinče da bi ga otplatili. Dobro, doduše, postoje i oni koji voze neke ŠKLJ-kategorije folksvagena. Golf 5-ica, 6-ica. Jebeš to.

I rade oni tako čitave godine. Smara ih posao redovno, i samo čekaju kad će na odmor od četiri nedelje, a onda uplate Maldive, ili Kubu. Smor, jbt. Radiš za samo te četiri nedelje godišnjeg?

Dole mi je baš strava. Na posao ideš kad ti se ćefne, i s posla ideš kad se nekom ćefne. Sve je spontano, nema planiranja. I baš je gotiva.

Ovde ljudi izlaze samo za vikend. Baš mi je to bedak. Zamisli da radiš cele nedelje i onda imaš slobodna samo ta dva dana?

Ni skandala nema. Retko! Ako izbije neki skandal, uglavnom je vezan za to da je neko plagirao svoj doktorski ili profesorski rad. Ili se gazdarica fabrike slatkiša povatala s likom koji drži pogon za konzervisanje kiselih krastavaca. Nebitno.

Dole kad dođem, baš se provedem svetski. Totalno plodno tle za moje blogovanje. Svaki dan nešto vidiš, saznaš, nasmeješ se, zaplačeš. Nekad od smeha, nekad od muke. Ali, bitno da ima materijala za blog.

Ovde ljudi čak nemaju muda da bace opušak od cigare na ulicu. Jebeš takav narod. Da ne pričam o bacanju kesa i plastičnih flašica kroz prozore automobila na autoputu.

A što su fini kad čekaš ispred šaltera! Dosadno da zaspiš. Tišina da poludiš. Koliki je to propust! Nemaš s kim da pričaš, da se svađaš, da ogovaraš i da razmenjuješ nove vesti iz zemlje. Svi su nekako nezainteresovani, i samo gledaju kako da reše što pre i da zapale kući svojim familijama.

Što se tiče oblačenja i ulične mode, devojke se oblače u garderobu za svaki dan. Znači, da sam muško ne bih mogla da se okrenem ni za jednom, osim ako nisu iz Rusije ili Moldavije, one se nabiju na štikle od 15 cm, pa tako špartaju kroz grad, slično ko u Srbiji.

Sve ti je to, prijatelju moj, bledilo ovog Zapada. Nedostaje mi mnogo toga iz Srbije: Ćevapi, pre svega. Dobra klopa! Čak i reklame za "Dormeo" dušek, "Kosmodisk, "Bony" uloške, "Grand" i "Don" kafu.

Nedostaje mi i naš Bota-lepota. Jedva čekam da izađe Ceca- home prison blues edition. Zatvoriše srpsku majku, pa gde to ima? Šta je ona kriva?

Mnogo sam nostalgična, iako ti misliš da kenjam. Najveći mi je smor što ne mogu da blogujem svaki dan o aktuelnim temama iz zemlje. Zato moj blog nikad neće da bude u prvih 100 na listi. Kmeee!!!

Napomena: Situacija je izmišljena i prikazana iz jednog sarkastičnog ugla. Nije mi namera da vređam, već da ilustrujem neke različitosti između života dole i života ovde. Mene puca nostalgija, verovali vi ili ne, i volela bih kad bi svima nama dole bilo dobro. I, da, ovo je bloody opravdanje za masu otrovnih komentara koji će da uslede. Raspalite! :)

13.5.11

Pesma o običnom prizemnom čoveku
















Obični prizemni čoveče,
dotakao si moje srce,
ne znam kako i ne znam kada.
Videla sam bistru reku,
kako teče i uliva se u more.
Da li su to kristalni putevi suza,
ili su to želje pretočene u čežnju?

Obični prizemni čoveče,
videla sam sunce kako se smeje
milujući moju crnu kosu.
Ne znam da li sam zatvorila oči
ili sam ih otvorila širom?
Da li su to nedostižne visine mojih ideala,
ili je to dašak vetra s tropskih mora?

Obični prizemni čoveče,
preleteo si tiho preko mojih nedara,
želeći da zaspiš zauvek na njima.
Dozvala sam te u snovima večeras,
pomilovao si me i uzeo nežno,
dok je plamtela vatra u tvom dahu
i stanovala duga u tvojim očima.

Obični prizemni čoveče,
zalelujalo se klasje na obroncima planine,
jezero je poprimilo smaragdnu boju.
Uhvatio si me za ruku i odveo u pećine
da slušamo tišinu,
uz otkucaje srca koji prete da nam razvale grudi,
gde palismo vatru, a nismo se mogli dozvati.

9.5.11

Intervju sa samom sobom: Da li umetnost ima svrhu?

- Dobar dan, gospojice. Imate li vremena da popričate sama sa sobom?
- Naravno, za sebe uvek imam vremena.
- Odgovorite mi na pitanje, kakav naslov treba da nosi ovaj današnji post?
- Da li umetnost ima svrhu.
- Veoma neobičan naslov. Zašto se to pitate? Možete li da pojasnite?
- Vidite, hvatam sebe da na umetničko izražavanje gledam surovo realno.
- Šta vam je tu neobično?
- Paa, neobično mi je što sam u realnom životu sanjalica i idealista, i na prizemne i realne stvari gledam s određenom dozom romantike i fantazije. A, s druge strane, na umetničko izražavanje - gledam realno i ne retko se podsmevam istom.
- Podsmevate se, u kojem smislu?
- U smislu da gledam realno na stvari koje ne razumem, tipa, zašto se diže fama na nove pravce u umetnosti?
- Da li možete da navedete primer?
- Pa, evo, jednom prilikom u Lihtenštajnu je bila izložba izvesnog gospodina slikara Kazimira Maleviča. I, ako ste nekad čuli, njegova najpoznatija dela su "Crni kvadrat" i "Belo na belom". On je pomoću ta dva dela obeležio prelazak iz kubizma u suprematizam. A, nacrtao je jedan crni i jedan beli kvadrat.
- Mislite da je to trivijalno?
- Mislim da ne razumem i nikad neću moći da razumem zašto je to značajno za čovečanstvo.
- A, vi, smatrate da umetnost mora da ima neki značaj?
- Ne znam više ni sama. Za mene je ona izduvni ventil za nakupljeni višak emocija. I privatna je. I ne donosi nikom korist, meni samo momentalno olakšanje i pražnjenje.
- Vi, sigurno, znate, da postoje više načina izražavanja?
- Naravno da postoji. Ali, moram li ja da razumem to sa umetnošću?
- Ne morate, niko vas ne primorava na razumevanje.
- I dalje me kopka to pitanje. Zašto, pobogu, je to bitno, što je čovek naslikao dva kvadrata i postao planetarno popularan i cenjen?
- Gospodin je uveo nešto novo u nešto svakidašnje do tada.
- Ok, razumem. Pomoću dva kvadrata?
- Zašto ne ostavite tu stvar po strani? Ne razumete? I ne morate sve da razumete.
- U pravu ste. Nikad ni neću. Ali nisu ta dva kvadrata nešto što me žulja. Postoji masa pokušaja koji mi bodu oči.
- Mislite konkretno na?
- Iskreno, na čudne načine umetičkog izražavanja, tipa egzibicionizma.
- Mislite da je to smešno?
- Mislim da je glupo i da nema smisla.
- Dobro, ne vidim ni ja neke koristi od toga, ali kreativnost je na ceni.
- Kreativno može da bude i glupo.
- Šta podrazumevate pod "glupo"?
- Upadljivo i bez ikakvog smisla, nešto što izaziva pažnju samo zato jer se eksponira. Pa, čak i bilo kakvo štrčanje iz mase nekim nekonvencionalnm metodama.
- Da niste malo strogi i konzervativni?
- Sad, može biti i to. Ali, uzmimo primer Lady Gage, kad se pojavila sa onom "haljinom" od telećeg mesa na njoj. Njena poruka je bila kako ne treba da se jede meso životinja, i da one ne treba da se eksploatišu za odevni materijal.
- I, izazvala je pažnju.
- Jeste, ali na morbidan način je, zapravo, promovisala sebe, dok je njena poruka ostala u drugom planu. I to je nešto neshvatljivo, po meni. Pojaviti se obučen u teleće šnicle.
- Vidim ja, s vama je nemoguće pričati o umetnosti, a da pritom ne dotičemo neke teme o spašavanju sveta.
- Moguće je, ali poštujem umetnost koja se ne eksponira zbog koristi. Umetnost je privatna stvar. Bar tako smatram. I ne treba svako da je razume.
- Da li možete da odgovorite na pitanje: Zašto ste intervjusiali samu sebe?
- Hehe, istina, mislila sam da bi, u suprotnom, post sadržao previše pitanja, pa mi je palo na pamet da ga zato i napišem kao intervju.
- Niste to učinili iz nekih drugih pobuda?
- Mislite na pobuđivanje pažnje među čitaocima? Ne, apsolutno, ne. Meni je koristio da sredim svoje misli.
- I nije bitno kakav će odaziv post da izazove?
- Apsolutno mi je nebitno.
- Imate li nešto da poručite za kraj?
- Da, umetnost je privatna stvar i ne moramo da je razumemo. Ako je razumemo, tim bolje, znači da smo se našli s autorom na istoj talasnoj dužini.
- I da li ima svrhu?
- Individualnu svrhu, sigurno da.
- Hvala vam što ste našli vremena za intervju.
- Hvala i vama! Bila mi je izuzetna čast.

Napomena: Sličica je moj umetnički pokušaj parodije na "Crni kvadrat".

5.5.11

Kako da držite nekog na distanci?

Pa, prosto - pretvorite se u mačku. Znači, zamislite, dobili ste ekstra moći na neodređeno vreme i sve što treba da uradite, jeste da ih iskoristite.

Nađite si žrtvu. Ako je mačka ženskog pola, treba da nađe mušku žrtvu, i obrnuto.

Dakle, ja sam sada mačka. I potrebno mi je malo pažnje. Kakav je moj pristup? Došunjati se do žrtve, ometati ga u aktivnostima, npr. dok on gleda fudbal ili F1. Pošto ja sad imam rep, je l', svojim repom motam se oko njegovih nogu i tražim da me pomiluje po glavi.

Ako me voli, pomilovaće me. E, to.. Uživam, miluje me. Sad je pravo vreme da odem u kuhinju i skočim na prozor da vidim ko prolazi i da li je baba Zvekana zalila svoje muškatle.

Vraćam se kod mog ljubljenog. Trebala bih da jedem, a nešto me mrzi da 'vatam miševe. Nisam u formi. Ako me voli, daće mi malo mleka ili još bolje, mačećih keksa. To, daje mi kekse.

Dobila sam svoju porciju. Mogu sad opet da odem malo do komšiluka da vidim šta mi radi Puki. Ovaj moj će sad sigurno postati naporan. Misliće, maca sita, pa bi da se mazi. On ionako želi da iskoristi moje mačeće krzno samo zbog svog zadovoljstva, sebičnjak jedan.

Puki, hajde da se vijamo do đubrišta. Puki!!! E, jebi se, zlotvore. Kulira me, ništarija! Šta reći, idem gore opet da se smaram. Leći ću negde gde ću da budem sama, i čekaću da mi se ovaj moj približi. On treba mene da se seti, ja sam glavna. Ne pada mi na pamet ja njemu da se umiljavam. Uostalom, dobila sam sve što sam htela, malo pažnje, malo keksa i sad je red da se inatim.

Nema ga. Ne dolazi. Govno jedno. Razbiću mu onu saksiju s bosiljkom, možda se pokrene trut. Tras! Tras! Fljas!

Evo ga, bolje da se sakrijem. Gde da se sakrijem? Nije on sisao vesla da ne zna da sam to ja, možda je došao Sv. Sofronije Čudotvorac pa se razmileo po kuhinji. O, Sofke, gde si kad te trebam?

Mac, mac. Zove me. Jao. Moram biti fina. Zamahaću repom, zavrteću guzom i zamjaukaću tako umilno da će da zaboravi na lom.

Mijauuuu, frrr, prr, mmmmmrrrr. Volim te, njuško bezvezna. Idi, raščisti ovaj lom što sam priredila jer nisi došao da se maziš kad sam ja htela.

Uf, jadničak. Ja sam đubre mačeće. Idem sad kod njega sa čistim namerama, samo da me pomiluje. Mijauuu!!! Ljubavi, mazi me, maziiiiii.

Vidim šta sam uradila. Ako dovoljno dugo insistiram, možda pristane. Ah, ovo mi je već ispod ponosa.

Mazi me. Nada se da ću da mu skočim u krilo. Iskorištava mi krzno. Kako ne ume na drugi način da mi iskaže ljubav? E, dosta mi je. Idem da vidim šta mi radi Puki..

1.5.11

Ti Mogli, a ja Džejn, lele dunje ranke

Primetila sam da imam tendenciju da nadimam svoje muškarce raznolikim nadimcima, za koje oni nikad ne saznaju. Naravno, ne zaslužuju svi da budu tako nazvani. Samo posebni imaju tu čast.

Gusar
On zauzima posebno mesto u mom srcu. Nadimak je svakako, nastao, nekako slučajno, a ispostavilo se da ima neke veze i sa karakterom. Dakle, na svom prozoru je imao okačenu gusarsku zastavu i u jednom momentu sam ga nazvala tako. Mislite da je to ikad saznao? Ne. Ali, svi drugi su znali za to. Posle se ispostavilo da je dosta sličan gusarima, pljačka, otima i sladi se svojim plenom. Ima svoje počasno mesto koje ne deli ni sa kim. Na njegovo ostrvo su žene uvek dobrodošle i dobrootišle. Voli da bude sam na brodu. Individualac.

Zoro
On je bio posebna priča. Gde god da bi pošao, ostavljao je trag svog slova Z. Plenio je lepotom i šarmom. Nedostižan, kad otkaska u ponoć. Divan, izazivao je zavist istog pola i uzdahe svih žena. Mana mu je bila što je bio zaljubljen u sebe, pa su drugi uglavnom ostajali u njegovoj senci. Narcis mu je drugo ime.

Betmen
Zašto je Betmen dobio ime Betmen? Jer je uvek u kombinaciji s Robinom. Crn, visok, naočit u društvu sa jednim prirepkom, da tako kažem, koji mu nije ni do kolena. Betmen mi se nije svideo po karakteru, jer ne volim muškarce koji se stalno šećkaju u paru. Mnogo su mi smešni i fali im ta nezavisnost. Ako mene pitate, Betmen se ponašao kao princezica.

Šeik
Slučajnost per se. Sedela sam u jednom klubu i čekala na svoj poručeni šejk od banane. U tom momentu je naletela moja drugarica i pitala me šta radim, ja rekoh: "Čekam šejk." I pojavio se on - Šeik. Visok, plav, zgodan i neodoljiv. "A, tog Šeika, čekaš?" Posle se tako i ponašao, po principu "nomen est omen". Glavni u društvu, egocentar i izmamljivač uzdaha ženske populacije. Nema veze sa Arapima.

Mogli
On ima avanturistički duh. Sam je sebe tako nazvao, iako sam isprva mislila da mu bolje paše Tarzan. Šije sve ove superheroje, gusare i šeike i uzima im meru. Razigran, veseo, spreman na razne ludorije i zaštitnički raspoložen. Odlično se snalazi u džungli, svako čulo mu je istančano do savršenstva, spretan je, okretan i veoma inteligentan. Kad bolje razmislim, bolja je faca od Tarzana. Sviđa mu se Džejn..

LinkWithin

Related Posts Plugin for Blogger