31.1.12

Mama, tata, silovao me školski drug!

Ne znam kako da počnem ovaj post, Znate ono, kad zanemite, a morate da reagujete? Nekako verbalno, ili pomoću gestike, mimike. Ali ne ide. Možda bi prava reakcija bila čupanje kose i blejanje u jednu tačku otvorenih usta.

Naime, pročitah jutros tekst pod naslovom Silovao druga iz odeljenja i prvo što mi je palo napamet: Glupi, senzacionalistički tekst, naduvan od novinara. Odmah zatim: Sigurno negde u bolesničkim sjedinjenim državama. Hvatam okom podnaslov: POŽAREVAC!??? U Srbiji? Dečak silovao dečaka?

Ne mogu da se opasuljim. Čitam dalje tekst. Razmišljam. Svi smo kao deca, manje više bili izloženi po školama jednoj vrsti mobinga. Znate, imate klempave uši, pa vas zločesta deca nazivaju Propelerko, Klempo, imate izbačene prednje zube pa vas nazivaju Duško Dugouško ili već kako. Deca su nemilosrdna i mali demonstratori sile.

Beše to nekad kad je mobing bio samo mobing. Kad je štreber bio samo štreber. Kad smo krišom pušili iza škole, punili vodom kondome pa se gađali njima. Drugim rečima, proživljavali svoje pubertetske nestašluke svakojako. Imali smo svoje idole iz viših razreda, neke bad boy-se koji su duvali svoje početničke cigare i cugali pivo da bi zadivili devojčice ili se dokazivali pred ostalim beta mužjacima. Beše nekad...

Onda došlo to neko ludo doba, taj internet, fejsbuk, google, video igrice prepune nasilja, pucačine, boleština. Deca su se osilila, roditelji ih puštali. Kupiš mu play station i mirna Bosna. Igra se, surfuje po netu, pravi profile po fejsu. Sećam se onog slučaja kad je dečak zaklao psa, odsekao mu glavu i okačio na fejsbuk. Ma, kakav si baja! Pravi si Alfa! Bolesni, doduše.

Zaboga, kakve to mlade ljude pravimo od dece? Pa nova era je pokucala na vrata već odavno,a mi ostali da se šećkamo u izgaženim natikačama. Pod "mi" mislim na sistem koji nije pripremljen za ovakve ispade. Sistem jeste tu da ukroti i kažnjava, ne da plaši. Roditelji su ti koji moraju da vaspitavaju sopstvenu decu. Ne fejsbuk, ne super nanny. Škola kao vaspitač broj 2. Da se uvede kao OBAVEZAN predmet seksualno obrazovanje, ne veronauka, to je prevaziđeno odavno. Ako ćemo iskreno, šta smo naučili od današnjih popova? Ljudi u crnom, puštaju brade, pevaju i voze skupa kola, a ponekad i prisiljavaju na bludne radnje male dečake. Svaki roditelj, ako bude želeo, može da prenese detetu tradicije i običaje, koju slavu slave i ostale stvari. Religija je INDIVIDUALNA stvar. Isključivo. No, to je tema za neki drugi post.

 Na porodici je da decu lepo vaspita i unese im osnovne vrednosti. A, škola je tu da pripremi dete za život, da ga obrazuje, da ne luta kao zabludela ovčica. Jer život je surov, a klinci danas prepušteni sami sebi.


23.1.12

Nizak momak - pa sladak

-Ćao, kevo, šta ima, šta se radi?
-Evo, ništa, malo po kući. Što si unezverena tako?
-Upoznala sam jednog dečka.
-E, neka si, super.
-Ma kevo niži je od mene za glavu.
-Ako, pa šta ima veze? Jedan italijaski fudbaler je oženio neku košarkašicu, baš pre neki dan videla na tv-u. On prcmoljak, ona neboder, i šta im fali? Vole se ljudi.
-Jeste, vole se parama.
-Ih, i ti si neka, možda se baš vole?
-Ma, vidim ja ti 'oćeš mene što pre da udaš pa ti svejedno što on ima metar i želju da poraste. Mislim, žao mi je, ali providna si.
-Pa nemoj tako. Šta ako je on ispravan čovek? Vredan? Radan? Dobar? Zanimljiv? Šta ako bi te držao kao malo vode na dlanu? Ti sve uvek moraš da pokvariš već na početku.
-Ama, ženo, šta da radim s njim? Da ga vodim na ringešpil i kupujem mu šećernu vunu?
-Nemoj da si bezobrazna.
-Ma, šta navijaš za njega, nisi ga ni upoznala?
-Ne navijam. Meni svejedno. Samo ti kažem da pogrešno razmišljaš. Kad se dvoje vole, onda nije bitno što je ona malo viša od njega.
-Mama, ona nije malo viša od njega, ona je taman da se on popne na hoklicu da je poljubi. Skoro pa tragično.
-Ljudi su budale. Evo, ja slušala, neki čovek u Rusiji bio zaljubljen u visoku devojku, on nizak i pošto je imao para odlučio da produži noge. Da, obećali mu da će za desetak cm da mu produže noge. I šta se dogodilo? Momku su produžili noge, ali je pao u kolica. Eto, to je tragično. A ti izmišljaš tu neke besne gliste.
-Ok, da se razumemo, samo sam spomenula tog dečka, a ti si već smislila priču o tome kako će da ti bude zet. Hehehe, bože.
-Dobro, daj mu šansu, zabavljaj se malo s njim. Možda je stvarno ok.

(telefon zvoni)

-Pa javi se, što si takva veštičara!
-Neću, ne mogu, ne želim.
-'Oćeš da ja odem u drugu sobu?
-Ne, ali neću da mu se javljam, ostaćemo prijatelji.
-Ok, ako si odlučila tako, ali javi mu se, kako možeš da se ne javiš na telefon?
-Joj, bože. Ajde, zvaću ga kasnije, ionako nema od toga ništa.
-Kako 'oćeš, baš si ti čudna neka.
-Izgleda.

(zovem)

-Ej, ćao, ovaj, stigla sam. Ako ti nije problem da me uzmeš kolima...
-Ma nije problem, sve je ok, kad treba da dođem po tebe?
-Pa dođi tako oko 20h.
-Ok.

(kasnije tog dana)

-Dobro je da smo se našli, hteo sam s tobom da razgovaram.
-O čemu? (raskid, 'oće da raskine, sigurno 'oće)
-Ovo između nas dvoje, nisam to tako zamislio.
-Hm, znaš i ja sam htela da razgovaram s tobom o tome. (možda ipak neće) Ti se meni sviđaš i ja bih nešto više s tobom.
-Vezu? Pa nisam tako mislio. Ja..ja..ja... imam loša iskustva ceo život sa tim. Nisam ja uopšte za to. Imam neotplaćene dugove i trista miliona čuda..i..i..i (stan i zavese, moram da plaćam društveni samodoprinos i članarinu u gradskoj biblioteci.)
-E, ali, znaš, ako je to zbog razlike u visini, mislim, meni nije problem (nosiću baletanke ceo život, a ti ćeš da hodaš po kanalima i kolovozu).
-Ma, ne, šta ti je? Samo nisam trenutno za vezivanja.
-Onda, da kažemo jedno drugom zbogom? Onako prijateljski? (onako da te ne vidim nikad, a ni tad)
-Ako si tako odlučila..
-Da, odlučila sam tako. (slomio si mi srce, patuljku jedan baštenski) Sad me odvezi kući.

I sve je bilo kako obično biva. Nazvala sam kevu i rekla joj:

-Gotovo je s njim. Ja sam htela vezu, on nije. I onda smo se dogovorili da se više ne viđamo.
-I? Kako ti je sad?
-Grozno mi je. Plačem.
-Htela si da ga ostaviš?
-Pa jesam. Ali me zabolelo kad je rekao da on ipak neće.
-A ti? Je l' si htela?
-Pa, sad jesam.
-Ne znam šta da kažem.
-Maaa, ionako bismo bili smešni ko crtani film...

(keva koluta očima s druge strane žice, tražim njegov broj u telefonu, grozničavo brišem...)


17.1.12

Maziće me i voleće me, i zvaću ga Tviter, Tvića

- Dobar dan! Ja sam @queenjungle, bivši zavisnik od Twittera.
- Dobar dan, gospođice, i dobro došli. Recite nam, otkud vi ovde u realnom svetu?
- Heh, paa, shvatila sam da od društvenih mreža nema 'leba.
- Kako mislite "nema 'leba"?
- Mislim, sve to što se dešava tamo, dešava se u vašoj glavi na neki način. Ako se okrenem oko sebe, vidim veš koji treba da operem, termine koje moram da ispoštujem, prijatelje od "krvi i mesa", neokrečen zid, nezaliveno cveće, itd. Znate na šta mislim?
- Verujem da mislite da ste zapostavili vaše obaveze?
- Jasno, ne baš skroz, ali u većoj meri one obaveze koje su neugodne i podrazumevaju nešto što se mora.
- Možete li da nam podrobnije opišete način na koji ste "bežali" od obaveza? Primera radi na Twitter?
- Hm...Pa bilo je zavodljivo. Znate, ja imam blog već skoro 2 godine, biće 2 u aprilu, i za taj blog je poželjno da imate i nalog na Twitter-u, kako biste mogli da šerujete novi post. U čemu je fora? Twitter nije samo šerovanje, on je zavodiljiva društvena mreža za povezivanje u sekundi, šerovanje ideja, informacija, izbacivanje frustracija, teškoća, problema. Ali, sve to nije realno. Mislim, vi ćete dobiti kratkotrajno zadovoljstvo, i onda postajete rupa bez dna.
- Opišite malo tu rupu bez dna.
- Rupa bez dna je nezasit čovek. Pazite, doktore, ja sam imala skoro 1600 folovera, to nije mala stvar. I koji god tvit da izbacim neko ga je fejvao. Omiljenovao, kako god hoćete. I sad mogu da napišem: "Videla sam visibabu" ili "Aaaa, vreme za kafu i Bajagu uz kafu" i neko će ga staviti u "favorites". Počela sam da se pitam, zaboga, zbog čega bi neko to favorizovao? A, onda sam uhvatila sebe kako to isto radim. To je jednostavno jedna vrsta sinhonizacije energije, da se tako ezoterično izrazim.
- Hoćete da kažete da postanete zavisnik od fejva?
- Upravo to. Mada, iza tog "fejva" se krije klasična čovekova potreba za pažnjom. Znači, neko je to pročitao i primio k znanju, niste to uzalud napisali. Iako ste, vrlo moguće, izbacili neku najglupost decenije. Ali viđeno je, neko se pronašao, sinhronizovao svoju energiju sa vašom i jednostavno fejvao. Postoje i "oni dani" kad ste jednostavno down i onda vam je baš potrebna pažnja. I kako da dobijete pažnju koja vam je potrebna? Logično, na Twitter-u.
- Da li smatrate da ste jedna vrsta "Attention Whore"?
- Apsolutno. Pa svi smo to na neki način. Na Twitteru svako dobija željenu pažnju nekim svojim tvitom. Čak i beznačajnim, a da ne govorim o tome ako komentarišete neku aktuelnu situaciju ili komentarišete pipave teme. Tviteraše, realan svet zove "nolajferi", mada i oni sebe sami tako nazivaju.
- Naravno, vi sad vidite samo negativne strane ove društvene mreže. Možete li da nabrojite nešto pozitivno u vezi sa tim?
- Uvek. Smatram da mreža ume da bude izuzetno korisna za sklapanja realnih prijateljstava, poslovnih kontakata, raznoraznih oglasa, pa čak i zaljubljivanja. Međutim, sve to, ako ne pređe u realnost, gubi osnovu i svrhu postojanja.
- Da li ste imali kakvu korist od Twitter-a?
- Hm....Bacate me u razmišljanje sad. Da, kad mi je trebao savet u vezi nečega, informacija. Brzo se to ritvituje i brzo stigne odgovor. To je stvarno tip-top.
- Da li ste ostvarili neka prijateljstva putem Tw?
- Da, ta prijateljstva su na virtuelnom nivou još uvek, ali želim da ih realizujem u skorije vreme. Neke od njih sam dodala i na skajp, uglavnom, negde su dodati i "lebde" u međuprostoru. Da vam kažem, sve je to teorija, i sve je to zamka vašeg mozga ukoliko nema potencijal da pređe u nešto realno.
- Kako ste odlučili da se "ubijete"?
- Jao, pa došlo je do neke zasićenosti, osećaj, aha, ok, sad sam to prevazišla, ne ispunjava me više, realne obaveze se gomilaju...Šta vredi da te neko ceni i poštuje u virtuelnom svetu? Jasno je meni da iza tih glavatara stoje normalni ljudi od krvi i mesa, ali moja je slika sasvim idealizovana, jer dok si mi na taj način poklanjamo pažnju, nema mesta sumnjama, ideali rules. Elem, shvatila sam da sam počela da se radujem kafici na Twitteru, neobaveznom ćaskanju sa nepoznatim ljudima. A obaveze stoje i neće se uraditi same od sebe. Logično je.
- Opišite taj ritual "samoubijanja".
- Patetika, par ekselans. Vidite, nekako mi je došlo iz dupeta u glavu i bilo je i pre tih pokušaja odlaženja, dva puta do sada. Bezuspešno. Kažete sebi, ako uspem da kontrolišem, mogu da uživam i u Twitter-u. Ako uspem... I onda se vratite i ne uspete. Ne, jednostavno, previše je zavodljivo tamo. Dakle, išla sam autoputem mudrosti "dupe - glava". Pustila sam i "Danku" od Tome Zdravkovića, čisto da baš izgleda kao da se "zauvek brišem". Da, to je taj ritual.
- Želeli ste na taj način ipak da privučete pažnju?
- Ne, to ne. Niti jedan jedini put kad sam se brisala nisam želela da privučem pažnju. "Evo je, opet se brisala, privlači pažnju, hoće da plačemo." Dakle, ne. Svaki taj postupak brisanja je označavao "Ne mogu više, sita sam, ne stižem ništa" i uredno sam najavila svoj odlazak.
- I kako onda niste uspeli? Karakter? Ili je nešto drugo po sredi?
- Eh, karakter koliko god da je labilan ili čvrst može da bude zaveden. Kad vi hoćete da se brišete, ne dešava se to pritiskom na dugme, i sad vi nestajete sa "lica" društvene mreže. Ne, nažalost. U tom malom trenutku (ne)uračunljivosti, vi želite što pre "napolje". Ali, nije to tako jednostavno. U momentu kad kliknete na "delete my account" do momenta nestajanja vašeg virtuelnog identiteta potrebno je da prođe 30 dana. Dakle, imate rok da se vratite.
- I vi niste odoleli?
- Ne. Računala sam s tim, suspendovaću nalog, pa mogu da budem karakter i da kontrolišem i uživam umereno. Ali to vam je skoro pa kao heroin. Svi misle mogu da kontrolišu drogu, ali dok shvate da ne mogu, već droga kontroliše njih. Nema razlike. I, desilo se to da sam tražila povod da nemam razlog da se vraćam na Twitter, što povlači drastične mere, npr., brisanje svih tvitova, brisanje svih folovera, menjanje username-a, passoworda i konačno deaktivaciju. Verujte mi, trajalo je celu noć. I da stvar bude gora, ne možete vi kako hoćete, klik i sve je obrisano. Postoje programi koji se čak ponegde i plaćaju. Ili programi koji brišu određeni broj tvitova i folovera, a vi morate onda manuelno.
- Hoćete da kažete da se nije lako "ubiti" na internetu?
- Apsolutni horor. Jedva sam uspela. Možda peti program po redu je uspeo da mi izbriše tvitove, dok jedan deo folovera sam morala "ručno", pošto neki programi nude samo jedan mali broj obrisanih dnevno, a kriza je, znate.
- Vi ste sada u krizi?
- Ne, ali se skidam " na suvo". Pronalazim sebi načine realnog ulepšavanja dana bez zavisnosti i kafenisanja sa divnim i nepoznatim ljudima. To je bila ispravna odluka. Jedan ekstremni učinak, ali bože moj, ipak učinak. Sad je besmisleno očajno tražiti folovere i nije više to - to. Prerasla sam.
- Jednom možda?
- Ne verujem. Neke ljude želela bih live da upoznam i sretnem i ništa manje od toga.
- Znači, konačno ste rekli stop idealizacijama?
- Da, definitivno. Na kraju krajeva, lepo je to, ali nije zdravo.
- Dakle, sad terate novu priču?
- Sad?  Pa, sad idem da se nađem s prijateljicom na kafi, tu na trgu.
- Onda, srećno i ostajte dobro, keep it real, što bi rekli Ameri.

13.1.12

Čoveče, uspori
















Koračaš, saplićeš se, ustaješ.
Popiješ vode, pojedeš hleba,
zagrliš saputnika, prenoćiš,
pozdraviš se i nastavljaš put.

Staneš, odmoriš, sačekaš.
Pitaš se kuda žuriš?
Gde nećeš stići?
Doručkuješ, ručaš, večeraš, spavaš.

Osvrćeš se. Praviš retrospektive.
Sećaš se. Plačeš. Smeješ se.
Gledaš u daljinu. Desno, levo.
Nestrpljiv si.

Krećeš dalje. Srećeš ljude.
Grliš. Zaboravljaš.
Kuda žuriš?
Gde nećeš stići?

Ogrni se. Idi.
Ne žuri. Uhvati momenat.
Posveti mu se.
Zamisli da je večnost.

(Fotografija: A moment in Time by Jeff Gardner)

LinkWithin

Related Posts Plugin for Blogger