20.8.10

Ljubav počinje tamo gde sam ja

Ne bih ja bila ja, kad se ne bih upustila u filozofiju. Ovaj put želim da podelim s vama jedno veoma važno saznanje. Nešto, što se shvati, nakon što se mnogo pati. Ne samosažaljevam se, srećna sam, što sam otkrila novu dimenziju i popela se stepenicu više u svom putu kroz životna iskustva. Na svom putu odrastanja.

Kroz šta definišemo sebe? Šta je to, kroz šta se osećamo kao kompletna ličnost? Postoje ljudi oko nas, koji mogu da se osećaju kompletni, samo ako se prikače nekom. Pri tome, ne mislim na traktor sa prikolicom, već na one ljude, koji imaju manjak svoga identiteta, pa im treba neko, pomoću koga će da se osećaju kompletni. Naravno, ovakav vid priključivanja, odnosno prikačinjanja, izaziva zavisnost. I to, ne bilo kakvu zavisnost, emocionalnu zavisnost. Naš karakter odlučuje o tome, da li ćemo da se odupremo i odolimo ovakvom vidu priključivanja, ili ćemo da kažemo da. Ako imamo jak karakter i stabilnu ličnost, veća je verovatnoća, da nam neće trebati osoba, partner, da se o njemu brinemo, ili da se kroz njega definišemo. Ako smo, pak, slabi karakterno, nestabilni, nemamo ciljeve, naletaćemo sa stoprocentnom tačnošću na ljude, koji se kroz druge definišu. U tom procesu definisanja kroz druge osobe, mi doživljavamo neverovatne halucinacije i fantazije, idealizacije do neslućenih visina. Mi doživljavamo simbiozu. Osećaj, biti stopljen s drugom osobom, osećaj biti jedno. Ta simbioza funkcioniše, samo dok se dvoje ljudi međusobno očajnički trebaju. Primer tome, jeste simbioza majke i deteta. Kad dete odraste, više mu ne treba majka, da bi preživelo. Tako i mi, kad odrastamo, ne smemo da budemo zavisni od druge osobe. Partner nije majka i mi više nismo mali. Ne treba nam sisa.

U nekom trenutku, potom, shvatimo, da ovakav vid simbioze, ne predstavlja zdravu vezu, već vezu, u kojoj se partneri međusobno idealizuju i obezvređuju u zavisnosti od trenutne potrebe svakog od njih. Te veze su pune strasti, i imamo osećaj kao da smo na horsu ili se pak skidamo s njega. Takva veza nije zasnovana na međusobnom poštovanju. Mada je ovde više pitanje, da li sebe dovoljno poštujemo. Ali sve je to kota života, sve se uči. I kroz patnju se najviše nauči. Postanemo zreliji i naučimo da poštujemo sebe. Počnemo da se definišemo kroz nas same, naša dostignuća, naše sposobnosti. I kako napredujemo u tom procesu, tako definišemo i druge ljude kroz naše sopstvene vrednosti. Naša osnovna načela, koja su uvek tu.

Trebalo mi je mnogo vremena, da shvatim, da postoji razlika između one prave, bezuslovne ljubavi, između majke i deteta. I one zrele, ostvarene ljubavi, koja se zasniva na međusobnom poštovanju i poverenju. Potonja je ostvariva, jedino ako zagrlimo to malo dete u sebi i pružimo mu bezuslovnu ljubav koju zaslužuje. Naše sopstveno biće.

14 comments:

Kajzer Soze је рекао...

Sve si ti to lepo napisala,samo sam se ja rastužio kada sam shvatio da se većina veza oko mene svodi na to što ti zoveš ,,simbioza".
Imam drugara kome već dve godine otvoreno govorim da raskine sa devojkom i koji samo ćuti i ponavlja kako sam u pravu.
Naći odgovarajućeg partnera je jedan od najozbiljnijih i najzrelijih zadataka koje život stavlja pred čoveka,a mnogi mu nisu dorasli.

ТоМЦаа је рекао...

А мене нема... (мој лични осврт на наслов)

Све ово делује врло истинито и тера на размишљање. Не знам да ли сам то до сада већ разматрао, али сада ћу имати на уму. Хвала.

Vila је рекао...

Ima u tome istine.





Lep text. ;]

Džunglica је рекао...

@Kajzeru, hvala, zaista jeste jedan od najozbiljnijih i najzrelijih zadataka u životu. Drugar mora sam da odluči, svako mora da ima svoje gorko iskustvo, nažalost učimo samo preko sopstvenih grešaka. Ali te greške ne moramo nužno nazivati greškama, već iskustvom, što i jeste.
@Tomcaa, da, bio bi to dobar dodatak naslovu. Razmotri, mada, ako ne doživiš, nećeš moći da shvatiš, osim ako imaš prijatelja koji je emocionalno zavistan.
@Dorotii, naravno, sve je istina :) Hvala i idemo dalje...

Стефан Јањић је рекао...

Свиђа ми се како си у овом контексту употребила реч "симбиоза". Што се тиче љубави, мислим да ниједна љубав није безусловна, чак ни она између мајке и детета. Мислим да би свет био пуно бољи без лоших симбиоза, а њих ће свакако бити мање када се код сваког појединца самосвест подигне на виши ниво. Нико од нас није ничији привезак и не треба да буде.

Džunglica је рекао...

@Stefane, hvala. Mislim da jeste majčina ljubav bezuslovna. Jer što god da dete napravi, bilo dobro ili loše, ona će ga uvek voleti i biti uz njega. Može biti, da ne funkcionišu sve roditeljske veze ovako, mada bi trebale.

Владимир Нимчевић је рекао...

Slažem se u potpunosti sa svim što si rekla, nemam ni primedbi! Ja sam se zeznuo, kada sam promenio sebe, išavši onom logikom "Sve za ljubav!". Ne. Treba prvo izgraditi sebe, pokupiti sve one razbacane delove naše svesti, postati ličnost stabilna u pravom smislu te reči, da bismo ostvarili neke planove. Ovo je jedan od najboljih tvojih postova, vrlo mi se svideo. Zrelo razmišljanje, gledajući iz moje zelene perspektive. ;-)

Džunglica је рекао...

@Harry, hvala lepa! Definitivno treba izgraditi sebe, i što ti kažeš, pokupiti razbacane delove sebe! Nek ti onda ovaj post bude zvezda vodilja ;)

Džiadžojka-san је рекао...

Ne bih ovo bolje napisala. Imam u glavi tu teoriju o parazitima i krvopijama, kao što ti rekoh već... Oni što se okače kao bebe koale za mama koalu i čekaju da ih vučeš kroz život. Neće umreti sami, ali su nesposobni da nađu pravi put. Ne treba mi niko da ga vučem, niti sama želim da budem vukljačena. Oni vole sebe u tebi, kao što ti reče, ne vole TEBE, onu iskonsku, korenitu, neogoljenu. Ne. Krpelji.

Džunglica је рекао...

@Džojka, Dži, Džidža, kako god te zovu, dobro došla i oficijelno na moj blog. Slažem se s tobom...krpelji :D Kad porastem biću uspešan krpelj :D

Gospodar Nevremena је рекао...

Razmišljao sam puno posle ovog teksta i došao sam do zaključka da ništa nisam razumeo... Možda nisam iskusio kačenje na svojoj koži, pa ne znam, a možda mi se desilo tako nešto, a nisam umeo da prepoznam to. To bi onda bio veliki problem za mene. Vratiću se na ovaj tekst kroz mesec dana. I opet, ako treba.

Džunglica је рекао...

@Gospodaru, možda ti se nije desilo, jer bi verovatno uspeo da prepoznaš to. Jako je intenzivno, to je ono što bi zvao "velika ljubav" a onda bi se puko po čelendri i rekao "što mi je ovo trebalo?" Treba mi neko normalan, a ne neko kome treba sisa ceo život. Tako nekako sa varijacijama...i permutacijama. Ali, vrati se ne tekst :D

ТоМЦаа је рекао...

Џу, ово је трећи пут да читам овај пост, други пут по твојој препоруци... Зашто ме стално враћаш на њега??

Džunglica је рекао...

Jer je univerzalan i vanvremenski :P

Постави коментар

LinkWithin

Related Posts Plugin for Blogger