9.8.10

Mislim, šta reći!


Sigurno se sećate scene iz "Mi nismo anđeli 2" kad dečko Nikoline kćerke nakon akcije na pruzi i sjebanog Nikolinog automobila u jednom momentu kaže: "Mislim, šta reći!" Nekada i nije potrebno da probaš govno da znaš da nije za jelo, ili kako li se već kaže. Ne mora ni da bude govno ali smrdi. Sve ostalo tone, govna plutaju. Može da se poredi sa Kajzerovom situacijom (koju ne znam kako da linkujem) na birou i sa njegovim šefom. Elem, da ga malo zakukuljim.

Dan pred polazak. Početna euforija. Ugovor za posao. Sve je tu. Papiri, kurci, palci, sve. Osim para, ali njih ćemo da zaradimo. Kako? Veoma jednostavno, samo treba da prodamo dušu đavolu.

Berlin, divan grad, nudi mnoštvo mogućnosti. Dan obuke. Nakon vožnje metroom do stanice gde treba da izađem, nalazim "njihov" biro na jednostavan način. Zvonim, uzbuđena, happy, puna očekivanja. Ulazim. Divan doček. Voće na stolu. Grožđe, kajsije, banane, šljive, sok od pomorandže, sok od jabuke, mineralna voda, kafa, činija sa mešanim keksima, činija sa istim keksima. Stolice uredno raspoređene, na stolu ispred svakog stoji mapa, narandžasta, hemijska olovka, takođe narandžasta. Divna, dnevnim svetlom osvetljena sala. Srećni dobitnici iz svih krajeva Dojčlanda upoznaju se međusobno.

Ulazi ona. Naš predivni coach. Riba izmuljana svim mastima, farbama, ogrezla u varanje i lopovluk. Euforična, verovatno našmrkana. Srećna i prijatna dobrodošlica. Šaljiva, lagodna, poletna drukara (hm, ne znam da li postoji izraz za ovo kod nas). Rečnik joj se sastoji od maternjeg nemačkog i snobovskog engleskog, kojeg iznova i iznova ubacuje, jer je ona u "move-u" i "it's all in your head", takođe svi smo happy, mi koji radimo, oni za koje radimo, i oni za koje oni rade. Ona je cool, agencija je cool, svi su cool, relax.

Idemo. Na trg Aleksandra Prvog. Najpoznatiji trg Berlina. Dobili smo mape, instrukcije. Samo treba da se smeškamo, budemo pozitivni i zaustavljamo ljude i pitamo i informišemo ih o slučaju o prikupljanju sredstava u istočnoj Africi. Naravno, to je vežba. Ubačeni u ledenu vodu, kaljenje, novo iskustvo. Da znaš šta želiš ili šta ne želiš.

Dobili smo majice, privezak i mape. Stojimo kao jarići koji su se ojarili i sad ne znaju kako da se podignu, šta da započnu, mokri i klizavi. Da probamo. Evo ovog ću. "Dobar d..". Dobro, biće bolje, ne odustaj. Evo ova gospođa. "Dobar dan, da..." Ništa idemo dalje. Evo ovaj gospodin. "Dobar dan gosp..." Hm, ma boli te, loš dan. Idemo dalje. "Dobar dan, mi bismo vas inform..." Krug, pa u pičku materinu! Nemam kugu! Alo bre! Jebem ti posao.

Počela je kiša. Ustvari nebo se prolilo. Piša iz oblaka. Prolaznici i dalje prolaze, riba coach nadgleda, samo pozitivno. Idemo dalje. "Dobar dan, lep dan danas, danas mi je prvi dan na obuci." JEBE SE NJIMA ZA ISTOČNU AFRIKU I ŠTO NEMAJU BOLNICE I ŠKOLE. Ne znaju ni oni šta će od mizerne penzije. Kriza je u svetu. Evo, malo se nebo primirilo. Ovog čikicu ću, lepo ću mu se osmehnuti, lepo i medeno, upišaću se od miline. "Dobar dan gospodine, ne morate da date novac, samo da vam kažem par reči o situaciji u istočnoj Africi, znate, ljudi tamo žive najviše 46 godina, deca nemaju obrazovanje, nemaju bolnice, ni infrastrukturu..."Pogled usnulog anđela, sreća da je stao ubogi, matori starac i hteo da popriča par minuta sa mnom. Reči sažaljenja, pogledi sažaljenja. Žao mu je, jeste, njega, dece, mene. Pričamo o situaciji tamo, ima rodbinu na jugu, bogataši dole. Boji se leta za Ameriku, hoće da poseti nekog u L.A. Ne zna engleski. Žao mu kitova, žao mu prirode, ljudi. I meni je, mene i kitova i tune koja lagano izumire, naftne mrlje u Meksičkom zalivu, flore, faune, planete, ratova, bolesti. ŽAO MI JE!!!NEMAM PARA! Nema ni on. Penzija bedna. Veliko srce. Opraštamo se, možda će da navrati kad budemo tražili broj bankovnog računa na ulici. Posle obuke naravno.

Opet kiša. Coach nas nadgleda. Ona ima kišobran, jebe se njoj. Moram u wc, dobiću upalu bešike, moji kolege ludaci, gacaju po kiši, kisnu, ispretrgali se. Ljudi prave zaobilaznice u širokom luku. Sve više se osećam kao klovn. Odo pod strehu. Idem da se sakrijem. Preče mi je moje zdravlje. Sve idioti do idiota. Bolesnici. Prošlo je dva sata. Idemo, nazad, proba je završena. Treba od ponedeljka izdržati 11h na ulici, biti plaćen za 8 i imati 2 puta po 15 minuta pauze, da sereš i da jedeš. Pozitivno nastrojen, bez jela, pića, cigara, kafe, sebe, duše. Samo maska, ne, bolje krzno, ne, bodlje. Obući ću ježa.

Coach nas vodi na večeru, nismo se dokazali ali idemo da jedemo. Idem da jedem za 15 evra koje oni plaćaju. Restoran preko puta biroa, ukusna hrana, neljubazno osoblje. Agenti svuda oko nas. Drukaroši, postaje mi jasno sve. Kolege, kolege??? Špijuni? Više ništa ne znam, boli me, reći ću svoje mišljenje. Pričam sa koleginicom: "Ma, bre ovi samo iskorištavaju, nemam dobar osećaj u vezi toga. Nisam sigurna da li da ostanem." Ova nijednu negativnu reč, sa licem pitona, i pogledom iguane, hladno. "Ne bih rekla, meni se čine ok." Ok, njoj je ok. Meni nije. Ćao.

Dolazi coach do nas. Pita nas kako nam se čini i želimo li da dođemo i sutra na obuku. Kažem, da. Jedem, popijem pivo i magla. Vatam tjub i begam. Pišem mail da ne dolazim na drugi dan obuke i dajem otkaz. Zbogom đubradi ljudska! Moja duša nije na prodaju. Postaje mi jasno, ko želi da donira za humanitarne organizacije, može to da uradi u svako doba, bez da ijedna para ode na agencije koje ih zastupaju. I svi happy, i deca u Africi i oni koji su se odlučili da im pomognu. "It's all in your head!" "Just use your brain!".

7 comments:

Владимир Нимчевић је рекао...

I ja bih pošandrcao da zaustavljam ljude na ulici s "Entschuldigung Sie bitte...". Nemam ni ja živaca za takav posao, ni srca da radim nešto što znam da neće poboljšati položaj ljudi u istočnoj Africi. Šta te Švabe znaju o Oesten Afrika? Po tvom opisu vidim da i oni krpe kraj s krajem. Kome je onda palo na pamet da pomaže Oesten Afrika?!?!?! :-P

Стефан Јањић је рекао...

А кад си рекла да идеш да зарадиш паре, ја сам помислио да ћеш радити неки пољопривредни посао :Р Снобовски енглески ми је и те како познат и и те како га мрзим. Иако то можда другачије изгледа, крај твоје приче је срећан.

Džunglica је рекао...

Hari- ma, u pravu si...Zato sam i dala ostavku, jer u principu ti finansiraš agenciju pre nego humanitarnu organizaciju. Ako ljudi žele, mogu da se informišu i uplate pare i da ne ide preko agencije. Ali da nisu bili neljudski uslovi, možda bih i ostala tamo par nedelja. Ovako, no go :)
Stefane- jeste, srećan kraj...fizikalisanje je zakon, radije nego da varaš ljude i nagovaraš ih da daju broj računa.

Стефан Јањић је рекао...

Стварно гадан посао, потпуно те разумем...

Владимир Нимчевић је рекао...

Ma, jadna ta pomoć onda. Ako i ostane nešto od donacija, koje idu u prihod vlasnicima agencija, onda mogu misliti šta ta deca na kraju dobijaju.

- је рекао...

Мислим шта рећи, свиђа ми се текст. А и твоја одлука! :)

Džunglica је рекао...

@Nindža, hvala i meni se sviđa :p Što reče moj prijatelj Krcko: najbolje su priče iz života. A i da, tekst je napisan u besnom cugu.

Постави коментар

LinkWithin

Related Posts Plugin for Blogger