23.8.10

Vertical limit na 2502 m


Obećala sam na Tomciinom blogu, da ću napisati jedan lep post ako preživim osvajanje jedne planine i njenog vrha (Säntis na 2502 m). Osvajanje vrha, zvuči kao neki cilj, koji sebi postaviš kad kreneš. Usput, osvajamo sve, a tek onda vrh. Kako bi moglo da izgleda penjanje osobe koja nema planinarske cipele, nema trening u hajkingu? Za penjanje poslužile su adidas patike za trčanje, sa relativno ok đonom, mada će se kasnije ispostaviti, da je veoma veliki rizik, ako čovek nije opremljen kako treba.

Polazeći od tačke, odakle polaze svi, uputili smo se strmim planinskim putem koji je još ličio na put. Već tada sam dobila napade kašlja i mislila, koji mi je đavo ovo trebao. Nikad nije kasno da se odustane. Ali idem dalje, mestimično je put pokriven blatom i travom koja se kliže. Upadam povremeno u manje krize, i posle se izvlačim iz njih. Štedi se energija. Kažu iskusni planinari, najvažniji je kratak ravnomeran korak. Pokušavam da sledim sva uputstva, ranac mi postaje sve teži, penjanje sve mučnije. Planina mi izgleda sve rogobatnija, sve nepristupačnija, divlja. I, zaista, postaje sve strmije. Postaje toliko strmo, da na nekim mestima dobijam lakše vrtoglavice zbog pritiska. Treba mi pauza, umreću. Moji drugovi imaju razumevanja, oni su se već nekoliko puta penjali, muški su to, istrenirani. Sačekaću kratko da prođe kriza. Drugar mi bere gorski cvetić, kaže, ajde izdrži, čeka te cvet. Moja prva veća kriza, zadisana, zakašljana, vrti mi se.

Još malo, još sve izgleda ok. Pešaka moramo da pređemo 1100 m, po vertikali. Još malo pa ćemo da doručkujemo. Planinarska kućica na pola puta, švajcarska zastava se vijori, izdrži do polovine, posle možeš žičarom. Odluči, želiš li da se pentraš skroz do vrha? Stigli smo. Prva stanica, polovina. Restoranče, ljudi sede, piju, jedu, pripreme za vrh. Gorske koke, glečeri se vide u daljini, otvorena soba sa nekoliko kreveta.

Seli smo malo da predahnemo i da stavimo koji zalogaj u usta. I da popijemo vode. Da uradimo par fotki. Poslednje pitanje mog druga: -Želiš li zaista da nastaviš put? Ja suvereno odgovaram: -Da, šta sad? Neću da odustajem na pola. Put će biti još strmiji, još opasniji i još očajniji, a ja sam u patikama za trčanje. Ali ne predajem se. Videćemo.

Na jednom delu puta maca. Mala slatka maca, sunča se na strmim stenama. Ne boji se nikoga. Generalno, životinje u planini ne plaše se ljudi. Ne znam da li je to pravilo, ali toliko su pitome. Posle maženja s macom idemo dalje. Put se još više ostrmljava, da ne kažem okoštava. Nestaje poslednje raslinje. Ponegde izviruju neka čuda prirode iz suvih stena, planinsko cveće, kao kakva pretnja toj ogoljenoj površini. Dolazimo do predela, gde su veliki krateri u stenama, na nekim mestima, postoje čak klinaste merdevine, kuke, sajle za koje se držiš. UH! Sve ti jebem!

Počinjem da razmišljam o mazohizmu kao načinu života, šta tera ove ljude, mene, na takvu muku? Sneg, glečer, još jedan pa još jedan. Lepo, divno. Pluća mi otpadaju, vazduh postaje sve ređi. Ustanovila sam jedinicu za merenje vertikalnih koraka, jedan korak jedan fuck. Posle svakog koraka fuck. Posle će biti još više fuckova po koraku.

Uživam u panoramama, ajde, nije tako loše, ne može biti gore. Može, uvek može gore. Fotografišem stene, izgledaju kao one prave stene što se viđaju kod alpinista u filmovima.

Evo nas na delu, gde jedan korak vredi više fuckova. Prosto, jedan korak jedan metar u visinu. Hm, teško za objasniti. Vrti mi se, nije mi dobro, klizaju mi se patike, nemam štapove. Ali, zato imam kačket i imam ranac. Big deal! Ne vidim vrh od šilda svog kačketa, možda i bolje, ne želim da znam koliko fuckova još ima ispred mene. Definitivno nema staze više. Sad je sve prepušteno veštinama, sudbini, izdržljivosti, snazi. U nekom momentu shvatam da nema nazad. NEMA! Šta da radim? Izgleda očajno, biram mesta gde da ugazim nogom, kamenje se kliza, penjem se ko koza, držim se i rukama i nogama, obgrljavam stene. Stena je moj najbolji prijatelj. Nemoj da se prekineš, molim te! Ludilo! Shvatam da imam snage, shvatam da imam energije, shvatam i da se borim za život, goli život na golim stenama. Shvatam i da nemam izbora. Nema nazad!

Ništa, možda više nema puno fuckova do jednog dela, gde može barem da se ide na dve noge. Ironija sudbine, neki čovek upoređuje planinarenje sa seksom. Kaže, seks nije tako naporan. Dobro jutro! Lepo je i jedno i drugo! Šta sad. Ja se javljam: -Pa zavisi, kakva te nagrada čeka na kraju puta. E, svašta i ja kenjam. Bolje da pičim dalje.

Prešli smo deo, koji se do tada još mogao nazvati humano-životinjski. Od sad kreće samo životinjski. Sve, sve, samo nemojte me terati da silazim niz stene u patikama, ubiću se. Sedam polako na svaku stenu i dotičem nogama tlo pod njom. Tako je sigurnije, dupetom sam osigurala da se ne okliznem. Mesto, gde su stene oštre poput noževa, levo i desno panorama samo takva, nemam hrabrosti da izvadim kameru i da fotografišem.

Poslednji deo. Zove se "Nebeske stepenice". Stepenice ka nebu. Stairway to heaven. Ja ga zovem, životinjski deo. Koliko još fuckova, već su se učetvorostručili. Strava! Levo od nebeskih stepenica, je postavljena sajla, privezana na kuke. Sad ide još samo vertikalno. Ugrađene nagazne ploče na nekim mestima. Ne okrećem se više, ne okrećem se odavno. Ljudi neki, već silaze i žele istim putem da se vrate nazad. Iza mene kolona, što nije čudo, za put u nebo je uvek kolona i gužva. Stepenice su jebene. JEBENE! Osećam svaki mišić na svom telu, napreže se. Mislim da sam spora. Pravdam se: -Ljudi meni je ovo prvi put, da se penjem na planinu i to još u patikama. Ovi jedni što silaze: -Pa baš si izabrala na koju ćeš da se pentraš. I hahaha, smeju se. Još malo fuckova do kraja, osećam se iznemoglo, iscrpljeno, na kraju svoje snage i mogućnosti. Još poslednja stepenica do kraja, ajde rezerviši snagu.

Evo ga, uspela sam. Ponosna sam. Naučila sam lekciju. U životu kao i na planini, najvažnije je, da štediš energiju i pravilno je rasporediš. Zatim, snaga volje je nabitnija stvar koja pokreće mehanizam. I kad se igra na preživljavanje, telo vadi rezerve iz malog prsta. I na posletku, put je cilj. Definitivno!




9 comments:

ТоМЦаа је рекао...

Шта да кажем... Свака част, ја немам појма колико бих издржао, и да ли бих уопште кренуо у такву авантуру, па још неопремљен. Треба проћи све те стене и избројати толико fuck-ова... Али ти си успела! И још нам донела одличан текст који све то описује :)

Džunglica је рекао...

Hvala Tomcee,isplatilo se definitivno. Svestan si, u nekom momentu, da užasno podcenjuješ svoje mogućnosti, a taj osećaj je neprikosnoven. Strpljenje je majka izdržljivosti.

Стефан Јањић је рекао...

Немам други коментар сем WOW! Свака ти част и благо теби! Мислим да свако једном то треба да проба. Обично се каже да слике говоре више од речи, али овога пута твоје речи су биле довољно јаке да парирају овим предивним фотографијама. СВАКА ЧАСТ!

Džunglica је рекао...

@Stefane, zaista delim mišljenje s tobom. Svako mora to da proba. Isplati se, spoznaš mnogo sebe i doneseš ove sjajne fotografije. Sve u svemu, lepa avantura!

Владимир Нимчевић је рекао...

Odlično. Penjanje na planinu iziskuje mnogo napora, ali isplati se zbog tog osećaja nadmoćnosti nad samim sobom. Sve čovek može kad hoće, pa čak i da nadmaši sebe. :-)

Džunglica је рекао...

@Harry probaj nećeš se pokajati, ja, čim kupim cipe, palim na sledeći breg :)

Владимир Нимчевић је рекао...

A gde u ovoj ravnoj Bačkoj naći breg??? xD Do Fruške ima dobrih sto i nešto kilometara.

Džunglica је рекао...

Harry, pa svrati do Vršačkih ili do Avale, u krajnjem slučaju, popni se na bundevu ;)

Владимир Нимчевић је рекао...

Овде постоји друкчији спорт. Овде се играмо фуце, и возамо бициклима. :-)

Постави коментар

LinkWithin

Related Posts Plugin for Blogger